Šta nam poručuje rad Havijera Monfortea o (ne)sreći i invaliditetu?
Da li osobe sa invaliditetom mogu biti srećne? Na prvi pogled, ovo pitanje deluje jednostavno, pa čak i suvišno. Međutim, španski istraživač Havijer Monforte smatra da upravo način na koji društvo postavlja ovo pitanje otkriva duboko ukorenjene predrasude o invaliditetu.
Na onlajn simpozijumu kritičkih studija invalidnosti održanom u Španiji 2. oktobra 2025. godine Havijer Monforte je predstavio svoj rad Uvod u (ne)sreću: tipologija intersekcije invalidnosti i sreće. U njemu predlaže zanimljiv teorijski okvir za razumevanje odnosa između invaliditeta i sreće.
Polazeći od kritičkih studija invaliditeta i kritičkih studija sreće, Monforte tvrdi da društvo često ne posmatra sreću osoba sa invaliditetom kao nešto što se podrazumeva. Umesto toga, sreća postaje prostor predrasuda, očekivanja i društvenih normi koje oblikuju način na koji se osobe sa invaliditetom vide i tretiraju.

Četiri načina na koja društvo povezuje invaliditet i sreću
Monforte predlaže tipologiju zasnovanu na četiri modalna glagola: ne može, može, mora i ne bi trebalo. Svaki od njih predstavlja različit društveni narativ o invaliditetu.
„Osobe sa invaliditetom ne mogu biti srećne“
Prvi i najstariji narativ zasniva se na ideji da je invaliditet sam po sebi tragedija. U tom pogledu osoba sa invaliditetom se posmatra kao neko ko je osuđen na nesreću, patnju ili život nižeg kvaliteta.
Ovakva predstava i dalje je prisutna u medijima, popularnoj kulturi i svakodnevnim razgovorima. Kada ljudi pretpostavljaju da je život sa invaliditetom nužno nesrećan, oni zapravo opravdavaju društvenu isključenost i nejednakost. Monforte upozorava da se invaliditet često konstruše kao „nesrećan objekat“ koji treba promeniti ili prevazići kako bi osoba mogla da bude srećna.
„Osobe sa invaliditetom mogu biti srećne“
Drugi pristup predstavlja važan korak napred. On polazi od činjenice da mnoge osobe sa invaliditetom vode ispunjene i zadovoljne živote, uprkos preprekama sa kojima se suočavaju.
Monforte podseća na istraživanja koja pokazuju da su osobe sa invaliditetom često srećnije nego što to pretpostavljaju osobe bez invaliditeta. Ovaj fenomen poznat je kao „paradoks invaliditeta“ – činjenica da ljudi mogu imati visok kvalitet života uprkos ozbiljnim oštećenjima ili zdravstvenim stanjima.
Međutim, autor upozorava da ni ovaj pristup nije bez problema. Društvo ponekad umanjuje iskustva osoba sa invaliditetom tvrdeći da su srećne samo zato što „ne znaju za bolje“ ili zato što „žive u poricanju“. Takve pretpostavke zanemaruju stvarna iskustva i autonomiju osoba sa invaliditetom.
„Osobe sa invaliditetom moraju biti srećne“
Treći narativ posebno je prepoznatljiv u savremenoj kulturi pozitivnog mišljenja.
U svetu u kojem se sreća često predstavlja kao lična obaveza, osobe sa invaliditetom neretko se suočavaju sa pritiskom da budu stalno nasmejane, optimistične i inspirativne. Monforte ovaj obrazac naziva „happycrip“ – srećni invalid, svojevrsna savremena verzija figure „superheroja sa invaliditetom“.
Takve priče često služe kao inspiracija osobama bez invaliditeta, ali istovremeno mogu biti opterećujuće za same osobe sa invaliditetom. Ako su stalno predstavljene kao primer hrabrosti i pozitivnosti, gde ostaje prostor za tugu, frustraciju, bes ili razočaranje?
Autor upozorava da insistiranje na sreći može postati novi oblik pritiska i kontrole. Umesto da se uklanjaju društvene barijere, fokus se prebacuje na pojedinca koji treba da ostane pozitivan bez obzira na okolnosti.
„Osobe sa invaliditetom ne bi trebalo da budu srećne“
Na prvi pogled, poslednja kategorija deluje paradoksalno. Međutim, Monforte ovde govori o otporu nametnutim predstavama sreće.
Pozivajući se na koncept crip killjoy (nastao adaptacijom koncepta feminističke kvariiteljke zabave –feminist killjoy autorke Sare Ahmed), autor opisuje osobe koje odbijaju da glume sreću kako bi drugima bilo prijatnije. One ne odbacuju sreću kao takvu, već odbijaju ideju da moraju da budu zahvalne, nasmejane i inspirativne kako bi bile prihvaćene.
Ovakav pristup otvara prostor za kritiku društvenih nepravdi. Ako su pristupačnost, podrška i ravnopravnost nedovoljni, možda problem nije u tome što osoba sa invaliditetom nije dovoljno pozitivna, već u tome što društvo nije dovoljno inkluzivno.
Zašto je ova tema važna?
Monforte smatra da su kritičke studije invalidnosti do sada nedovoljno proučavale pitanje sreće, dok su istraživanja sreće uglavnom zanemarivala invalidnost. Zbog toga poziva na razvoj novog polja koje naziva DisHappiness Studies – studije (ne)sreće i invaliditeta.
Njegov rad nas podseća da sreća nije samo individualno osećanje, već i društveno pitanje. Način na koji govorimo o sreći osoba sa invaliditetom otkriva mnogo o tome kako razumemo invaliditet, različitost i ljudsko dostojanstvo.
Možda je zato najvažnija poruka ovog rada da osobe sa invaliditetom, kao i svi drugi ljudi, imaju pravo na čitav spektar emocija – na radost i zadovoljstvo, ali i na ljutnju, tugu, razočaranje i otpor. Pravo na punu ljudskost ne podrazumeva obavezu da budemo srećni. Ono podrazumeva slobodu da budemo ono što jesmo.




