Pravo na pristup pravdi jedno je od osnovnih ljudskih prava. Međutim, ono ne podrazumeva samo mogućnost da neko podnese tužbu ili prisustvuje sudskom postupku. Da bi pravo bilo stvarno ostvarivo, sudovi, tužilaštva i druge pravosudne institucije moraju biti pristupačni svim građanima, uključujući osobe sa invaliditetom.
Istraživanje objavljeno u međunarodnom naučnom časopisu Humanities and Social Sciences Communications Faktori koji utiču na pristupačnost pravosudnih institucija za osobe sa invaliditetom: studija pravosudnog sistema u Srbiji pokazuje da je Srbija od tog cilja još uvek daleko. Istraživanje su sproveli Dejan Masliković, Bojan M. Tomić i Đorđe Kadijević analizirajući podatke prikupljene od 233 pravosudne institucije širom Srbije.
Pristupačnost nije samo rampa
Kada se govori o pristupačnosti pravosuđa, pažnja se najčešće usmerava na fizičke barijere. Međutim, autori podsećaju da pristupačnost podrazumeva mnogo više od prilagođenog ulaza u zgradu.
Ona obuhvata dostupne informacije, pristupačnu komunikaciju, mogućnost korišćenja različitih načina sporazumevanja, razumljive sudske postupke i odgovarajuću podršku osobama sa različitim vrstama invaliditeta. Drugim rečima, pristupačnost znači da osoba može ravnopravno da učestvuje u postupku, razume šta se dešava i ostvari svoja prava.

Samo svaka šesta institucija potpuno je prilagodila svoje usluge
Rezultati istraživanja nisu ohrabrujući.
Samo 15,5 % pravosudnih institucija navelo je da su njihove usluge u potpunosti prilagođene osobama sa invaliditetom. Više od polovine ocenilo je da su usluge samo delimično prilagođene, dok je više od četvrtine odgovorilo da uopšte nisu prilagođene. Još zabrinjavajuće je što svega 9 % institucija ima plan ili strategiju za unapređenje pristupačnosti.
Drugim rečima, problem nije ograničen na pojedine sudove ili tužilaštva, već predstavlja obrazac koji se pojavljuje u gotovo svim vrstama pravosudnih institucija.
Najveći problem možda nisu novac ni infrastruktura
Jedan od najzanimljivijih nalaza istraživanja jeste da pristupačnost ne zavisi isključivo od ulaganja u građevinske radove ili opremu.
Autori su statističkom analizom pokazali da su institucije koje poznaju standarde pristupačnosti javnih objekata gotovo tri puta sklonije da pružaju pristupačne usluge, dok su one koje su već sprovele konkretna prilagođavanja čak 5,5 puta verovatnije da će njihove usluge biti dostupne osobama sa invaliditetom.
Drugim rečima, znanje i primena propisa imaju gotovo jednako važnu ulogu kao i sama fizička pristupačnost.
Institucije često ne poznaju sopstvene obaveze
Istraživanje pokazuje još jedan zabrinjavajući podatak.
Samo oko trećine institucija navelo je da poznaje standarde pristupačnosti javnih objekata, dok je tek nešto više od četvrtine upoznato sa nacionalnim pravnim okvirom koji uređuje pristupačnost za osobe sa invaliditetom.
Ako institucije koje bi trebalo da štite prava građana nisu dovoljno upoznate sa propisima koje same primenjuju, teško je očekivati da će osobe sa invaliditetom moći ravnopravno da ostvaruju svoja prava.
Nedostaju obuke, saradnja i uključivanje osoba sa invaliditetom
I drugi nalazi ukazuju na sistemske slabosti.
Samo 13,7 % institucija sprovelo je posebne mere pristupačnosti. Tek 3,9 % zaposlenih prošlo je obuku za rad sa osobama sa invaliditetom, dok samo 8,6 % institucija sarađuje sa organizacijama osoba sa invaliditetom. Posebno zabrinjava podatak da svega 2,1 % institucija ima zaposlenog koji je posebno zadužen za pitanja pristupačnosti, dok osobe sa invaliditetom čine zaposlene u svega 16,3 % ispitanih institucija.
Ovi podaci pokazuju da pristupačnost još uvek nije deo redovnog funkcionisanja pravosudnog sistema, već uglavnom zavisi od pojedinačnih inicijativa.
Kada građani traže prilagođavanje – institucije reaguju
Jedan nalaz posebno privlači pažnju.
Autori su utvrdili da institucije koje dobijaju zahteve za prilagođavanje usluga znatno češće uvode konkretne mere pristupačnosti. Drugim rečima, zahtevi osoba sa invaliditetom i njihovih organizacija mogu biti važan pokretač promena.
To pokazuje koliko je važno da osobe sa invaliditetom poznaju svoja prava i da insistiraju na njihovom ostvarivanju, ali i da organizacije civilnog društva nastave da zagovaraju sistemske promene.
Više od statistike
Najveća vrednost ovog istraživanja nije samo u brojevima. Ono potvrđuje nešto na šta organizacije osoba sa invaliditetom godinama ukazuju – da prepreke u pristupu pravdi nisu posledica pojedinačnih propusta, već sistemskog nedostatka planiranja, znanja i dosledne primene propisa.
Autori zato preporučuju intenzivnije obuke zaposlenih u pravosuđu, veća ulaganja u pristupačnost objekata i usluga, bolju saradnju sa organizacijama osoba sa invaliditetom i snažnije uključivanje pitanja pristupačnosti u planiranje rada pravosudnih institucija.
Pristupačnost pravosuđa ne predstavlja tehničko pitanje niti pitanje dobre volje pojedinih institucija. Ona je sastavni deo prava na pravično suđenje i jednak pristup pravdi, garantovanog kako Ustavom Republike Srbije, tako i Konvencijom UN o pravima osoba sa invaliditetom. Dok sudovi i tužilaštva ne budu jednako dostupni svim građanima, jednakost pred zakonom ostaće cilj kojem se još uvek približavamo, ali ga nismo u potpunosti dostigli.
Pristup pravdi počinje mnogo pre ulaska u sudnicu
Kada govorimo o pristupačnosti pravosuđa, često prvo pomislimo na rampe ili liftove. Međutim, osobe sa invaliditetom mogu naići na prepreke mnogo pre nego što dođu do sudnice.
Da li mogu da pronađu razumljive informacije o postupku? Da li mogu da zakažu sastanak koristeći njima pristupačan način komunikacije? Da li će sud obezbediti tumača za znakovni jezik, dokument u pristupačnom formatu ili dovoljno vremena za komunikaciju? Da li zaposleni znaju kako da pruže razumnu adaptaciju bez narušavanja dostojanstva osobe?
Konvencija UN o pravima osoba sa invaliditetom jasno propisuje da države moraju obezbediti efikasan pristup pravdi pod jednakim uslovima. To znači da osobe sa invaliditetom ne smeju biti primorane da se prilagođavaju sistemu, već da se sistem prilagodi njima.
Novo istraživanje pokazuje da Srbija još nije dostigla taj standard. Ohrabrujuće je što autori nisu ostali samo na dijagnostikovanju problema, već su identifikovali i jedan od najvažnijih pokretača promena: kada institucije poznaju standarde pristupačnosti i kada ih osobe sa invaliditetom podsećaju na njihove obaveze, pristupačnost postaje znatno verovatnija.




