U zemljama Zapadnog Balkana pojam reforme često se koristi kao neutralna ili pozitivna oznaka za procese koji u praksi duboko utiču na socijalna prava. Pod tim nazivom sprovode se fiskalne restrikcije, administrativne promjene i redefinisanje sistema podrške, pri čemu se retko polazi od stvarnih potreba korisnika prava.
Osobe sa invaliditetom su u ovom kontekstu posebno ranjive. Njihova prava sve češće nisu posmatrana kao obaveza države i garant dostojanstvenog života, već kao trošak koji treba kontrolisati, ograničiti ili dodatno opravdavati.
Crna Gora: između standardizacije i straha od gubitka prava
Crna Gora je u oktobru 2025. godine usvojila Zakon o jedinstvenom vještačenju invaliditeta, što predstavlja značajan korak ka standardizaciji procjene invaliditeta i većoj pravnoj sigurnosti. Prethodno su procjene invaliditeta obavljane kroz različite resore i komisije, sa neujednačenim kriterijumima i različitim ishodima za osobe sa sličnim stepenom invaliditeta. Novi sistem ima potencijal da smanji arbitrarne razlike i unapredi transparentnost, a početak primjene Zakona očekuje se u junu mesecu ove godine.
Među osobama sa invaliditetom prisutna je opreznost. Iskustva iz prethodnih reformi izazivaju bojazan da bi u praksi moglo doći do ponovnog preispitivanja već priznatih prava. Posebno se ističe potreba da prava koja su već stečena ostanu očuvana i eventualno unaprijeđena, bez dodatnog opterećivanja korisnika novim procedurama.
Tokom 2025. godine, Crna Gora se suočila i sa pokušajima izmjena Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom, koji su bili usmjereni na ograničavanje subvencija i zarada. Ovi prijedlozi praćeni su negativnim medijskim kampanjama, u kojima su korisnici prava predstavljani kao teret za budžet, dok je fokus sa sistemskih problema preusmjeren na same osobe sa invaliditetom. Nakon reakcija javnosti i protesta, izmjene su zaustavljene, ali ostaje utisak da se prava osoba sa invaliditetom i dalje često posmatraju kroz prizmu fiskalne štednje.
Hrvatska: povijesna presuda i izvanredne mjere
Hrvatska, kao članica Evropske unije, pokazuje da formalno članstvo ne garantuje automatski i zaštitu socijalnih prava.
Krajem 2025. godine, Ustavni sud Republike Hrvatske presudio je u korist osoba sa invaliditetom, ukidajući diskriminatorne odredbe Zakona o osobnoj asistenciji. Presuda je omogućila da i djeca do 18 godina dobiju pravo na uslugu lične asistencije, kao i korisnici usluge pomoći u kući, osobe s invaliditetom čiji roditelj ili drugi članovi obitelji imaju status roditelja negovatelja ili negovatelja.
Vlada Hrvatske, suočena s prestankom važenja zakonskih odredbi, hitno je donijela Uredbu o izmjenama zakona o osobnoj asistenciji. Premijer je istakao da se ovom uredbom rješavaju samo one odredbe koje su ukinute odlukom Ustavnog suda kako bi se zaštitila prava, naglašavajući da će se sva druga pitanja rješavati kroz redovne demokratske procedure.
Ovaj slučaj jasno pokazuje dvije realnosti: nužnost stalne pravne borbe za temeljna prava i činjenicu da se ona i dalje često tretiraju kao promjenjiva stavka budžeta koja zahtijeva hitne intervencije.
Srbija: nevidljiv rad i pravna praznina
U Srbiji se sistemske slabosti posebno ogledaju u pitanju prava roditelja–negovatelja. Riječ je o osobama koje pružaju dugotrajnu i intenzivnu njegu članovima porodice s teškim invaliditetom, obavljajući poslove koji bi u uređenom sistemu bili dio javnih ili profesionalnih servisa.
Ipak, ovaj oblik rada u Srbiji ostaje pravno neprepoznat. Izostanak jasnog zakonskog okvira ne stvara samo socijalnu nesigurnost za porodice, već i prostor za arbitrarna tumačenja i političke manipulacije. U takvom ambijentu, umjesto sistemskih rješenja, često se govori o zloupotrebama, bez ozbiljne analize institucionalnih propusta.
Zahtjevi roditelja–negovatelja ne odnose se na privilegije, već na priznanje društvene vrijednosti rada koji se već obavlja i bez kojeg bi sistem socijalne zaštite bio dodatno opterećen.
Albanija: tranzicija ka samostalnom životu u zajednici
Albanija se nalazi u procesu tranzicije sa institucionalnih modela brige ka konceptu samostalnog života u zajednici.
Iako je ovaj pravac u skladu s međunarodnim standardima, njegova primjena ostaje fragmentirana. Bez razvijenih lokalnih servisa, podrške porodicama i dostupnih usluga u zajednici, deinstitucionalizacija može proizvesti nove oblike izolacije. Posebno je važno da se eventualne nepravilnosti u sistemu ne personalizuju, već da se sagledaju kao rezultat nedostatka kapaciteta i dugoročnih ulaganja.
Šta učimo iz ovih procesa iz zemalja regiona?
Iskustva iz zemalja Zapadnog Balkana pokazuju da problem nije u nedostatku zakona, već u njihovoj primjeni i u načinu na koji se prava osoba sa invaliditetom vrednuju u javnim politikama.
Inkluzija nije trošak, već pokazatelj pravne sigurnosti i društvene odgovornosti. Prava osoba sa invaliditetom ne mogu biti svedena na budžetsku stavku. Prava osoba sa invaliditetom predstavljaju temelj dostojanstva, autonomije i ravnopravnog učešća u društvu i važno je da se ne odlučuje NIŠTA O NAMA BEZ NAS.
Ilustraciju generisao ChatGPT
