Povodom Međunarodnog dana devojčica, na Portalu o invalidnosti objavljujemo serijal tekstova o odrastanju žena s invaliditetom. Zabeležena iskustva i sećanja na detinjstvo autentične su priče žena s invaliditetom koje su odrastale u poslednje tri decenije prošlog veka i na smeni vekova. Neke od priča koje su ispričale o devojčicama u sebi objedinjene su u publikaciji Sećanja na detinjstvo: odrastanje žena s invaliditetom u izdanju Organizacije IZ KRUGA VOJVODINA.
U nastavku čitate sećanje Mersihe Fazlić iz Tuzle.
Kad pomislim na sebe iz djetinjstva, sjetim se vesele i pozitivne djevojčice. Djevojčice pune pozitivne energije, dječijih želja i snova.
Tada sam sebe zamišljala kao usješnu poslovnu ženu sa suprugom i dvoje djece. Ispunila sam sve to, čak i malo više – imam troje djece.
Strepila sam od toga da neću ostati sama, u nekom domu zatvorena, poslije smrti mojih roditelja, koji su, hvala bogu, još uvijek živi.
Rastužilo bi me kad su druga djeca trčala za loptom ili se igrala žmirbake, a ja nisam mogla. Najlakše me razveseli društvo drugih, pravih prijatelja.
Mislim da ne postoji to šta nisam imala, a bilo mi je potrebno. Najvažnije sam imala, a to su pažnja i podrška mojih roditelja.
Znalo se desiti da me drugi obasipaju žaljenjem tipa: – Vidi je, jadna majko… To mi nikad nije bilo potrebno, niti ću ubuduće to sebi dozvoliti.
U drugom vremenu i na drugom mjestu, mislim da bih bila ova mirna, uporna i tvrdoglava Mersiha.
I danas sam ona ista nasmijana i pozitivna osoba u kojoj živi vedra djevojčica puna želje za životom. Njegujem je uz pomoć svojih roditelja i svog supruga koji su mi najveća podrška u životu. Ta djevojčica u meni čuva talente i svojsta borbe kroz ovaj nimalo lak život, život pun predrasuda, a da ne govorim o arhitektonskim barijerama.
Často se desi da toj djevojčici kažem da smo uspjele. Pogotovo kad se okrenem oko sebe i vidim svoje roditelje ponosne, svog supruga sretnog pored mene i svoju djecu kako polako ali sigurno postaju pravi ljudi i insani.
