U svojim dvadesetim hospitalizovana je zbog depresije. Užasnuta zatvorskom atmosferom u bolnici, vrlo brzo je shvatila da kao psihijatrijski pacijent nema nikakva zakonska prava. Kasnije, tokom sedamdesetih, osnovala je grupu za pomoć i podršku svima onima koji su preživeli psihijatrijsko lečenje. Godine 1978. objavila je knjigu pod nazivom On Our Own: Patient-Controlled Alternatives to the Mental Health System (Alternative kojima upravlja pacijent u sistemima mentalnog zdravlja).
DŽUDI ČEMBERLIN (1944 – 2010)
Aktivistkinja pokreta za ljudska prava za koji mnogi verovatno nikada nisu ni čuli. Inspirisana drugim pokretima, započela je nešto što je volela da naziva ponos ludih (Mad Pride) – pokret za prava i dostojanstvo mentalno obolelih osoba.
Sve je počelo 1966, kada je Džudi Čemberlin (Judi Chamberlin) imala svega 21 godinu. Posetila je lekara jer se borila sa dubokom depresijom.
– Posle nekog vremena, predložio je da se prijavim u neku bolnicu, jer jednostavno nisam funkcionisala, toliko sam bila depresivna. Pomislila sam: – Pa, bolnica je mesto u koje ideš po pomoć. Bila sam u bolnicama na operacijama i sličnim intervencijama i nisam razmišljala da to ima veze sa osnovnim ljudskim pravima. Tako da sam samo rekla: – Ok, pokušaću.
Tako je Džudi ispričala svoju priču 2006. u radijskom intervjuu, u okviru programa koji je vodio Vil Hal (Will Hall). Bio je to program koji su pokrenuli ljudi poput nje, oni koji su prošli i preživeli psihijatrijska lečenja.
–Veoma brzo sam saznala da, kada jednom daš pismenu saglasnost o dobrovoljnom dolasku na lečenje, ne možeš tek tako da odeš odatle – što je bilo apsolutno šokantno!
Izašla je iz državne bolnce i prešla u Vankuver (Kolumbija), gde je živela sa ljudima kojima su dijagnostikovane mentalne bolesti, ali su dobili državni novac za razvoj sopstvenih tretmana. Oporavila se i prešla u Boston, gde je počela da radi sa bivšim pacijentima koji su hteli da menjaju sistem. Nazvali su se Front za oslobađanje pacijenata sa mentalnim oboljenjem (Mental Patients Liberation Front).
– Kao stariji student Harvarda, zatvaran pet puta, imao sam preporuku da volontiram tamo – seća se Dejvid Oaks (David Oaks) koji se pridružio grupi 1976. – Ušao sam, bila je to mala radikalna grupa; izgledali su kao ološ, a Džudi je bila u središtu, veoma topla organizatorka te zajednice.
Dejvid je kasnije osnovao sopstvenu grupu MindFreedom International, a Džudi je bila mentorka. – Ono što je momentalno podučila ogroman broj ljudi bile su osnove o oslobađanju mentalnog zdravlja: Da smo jednaki i da imamo prava.
Osnovna razmišljanja Džudi je uobličila u knjizi On Our Own objavljenoj 1978. Tu zastupa stanovište da, kako je i sama iskusila u Kanadi, mogućnost da se pitate o sopstvenom tretmanu ujedno i ključni faktor delotvornosti tog tretmana.
Knjiga je postala manifest za pacijente, a uticala je i na mnoge zaposlene u ustanovama posvećenim mentalnim zdravljem. Danas je uobičajeno da ljudi sa mentalnim oboljenjima kažu šta misle. U većini američkih država postoji kancelarija za korisnike usluga službi mentalnog zdravlja, da bi se čuo glas samih klijenata. Zalaganje ljudi poput Džudit dovelo je do toga.
![Džudi Čemberli](https://portaloinvalidnosti.net/wp-content/uploads/2016/02/Judi_Chamberlin_4-300x225.jpg)
Robert Vitejker (Robert Whitaker), autor knjige Mad in America (Biti lud u Americi), istorije tretmana mentalno obolelih ljudi u SAD, kaže da je Džudi bila središnja figura u razvoju tog korisničkog pokreta. – Umela je da pređe preko pacijentove tačke gledišta na način koji je bio čvrst, ali i jasan. I to su zaposleni u oblasti mentalnog zdravlja ipak cenili, mada su upravo oni bili česta meta njenih kritika.
– Džudi je bila žestoka, neverovatno žestoka – smatra Vitejker. – Time hoću da kažem da je znala tačno šta misli, a to je i govorila, ne brinući o tome da li će uvrediti one koji je slušaju. Bila je bezočna i briljantna, zadovoljstvo je bilo biti u njenom društvu. Bila je neverovatno hrabra, jer suprotstavljanje vladajućim uverenjima očigledno zahteva hrabrost.
Ljudima sa mentalnim bolestima rekla je da su, baš kao i svi drugi, ljudi koji poseduju hirove i razlike, ali i snage i sposobnosti. Htela je da ljudi private odrednicu lud (mad) kao opis koji znači nešto što je ok.
– Izmenila je pežorativno značenje te reči – kaže Vitejker. – Rekla je celom svetu: Mi smo vredne individue, naši umovi su vredni i treba ih poštovati.
Frazu mad-pride koristila je i kao ličnu i-mejl adresu. – A u tome je prisutan istorijski eho ‘crnog ponosa’ (Black Pride) – kaže Vitejker. – To je u potpunosti pratilo stope pokreta za građanska prava.
Džudi je putovala i zastupala ljudska prava širom sveta, čak i nekoliko meseci pre smrti. Radila je na Univerzitetu u Bostonu na pitanjima za mentalno zdravlje i pokrenula je centar iz državnih fondova za podršku onima koji su preživeli psihijatrijska lečenja.
Pred kraj života suočila se sa oboljenjem pluća. U poslednjoj godini, kada joj je osiguravajuća kompanija saopštila da je potrošila deo namenjen za kućnu negu, trebalo je da ode u gerontološki centar. Pokrenula je blog pod nazivom Life as a Hospice Patient na kome je izveštavala o svojoj borbi da umre kod kuće.
Umrla je kako je želela: kod kuće, u omiljenoj fotelji, okružena prijateljima i porodicom.
Dobitnica je značajnih priznanja za doprinos osobama sa invaliditetom (David J. Vail, Pike Prize).
Tekst pripremila Marijana Čanak
Izvori: