Vanja Čolić: Živjeti za trenutak

Posted on by Redakcija

Povodom Međunarodnog dana devojčica, na Portalu o invalidnosti objavljujemo serijal tekstova o odrastanju žena s invaliditetom. Zabeležena iskustva i sećanja na detinjstvo autentične su priče žena s invaliditetom koje su odrastale u poslednje tri decenije prošlog veka i na smeni vekova. Neke od priča koje su ispričale o devojčicama u sebi objedinjene su u publikaciji Sećanja na detinjstvo: odrastanje žena s invaliditetom u izdanju Organizacije IZ KRUGA VOJVODINA.

U nastavku čitate sećanje Vanje Čolić iz Banje Luke.

Prva pomisao na djetinjstvo vrati me u Zavod za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju dr Miroslav Zotović u Banjaluci, gdje sam bila na liječenju od prvog dana po otkrivanju mišićne distrofije, a kasnije i na školovanju, s obzirom na to da tada inkluzija nije postojala ni kao misaona imenica. Ta sjećanja nisu ni ružna, ni tužna. Naprotiv. Mislim da mi je baš taj period u Zotoviću, sa drugom djecom s invaliditetom, u velikoj mjeri pomogao da prihvatim sebe. Nije bilo suočavanja sa predrasudama, sa neželjenim pogledima, stida od same sebe. Svi smo bili na neki način isti, sa manjim ili većim problemima.

Pored toga, imala sam zdravu porodicu koja je nastojala da maksimalno prati moje želje i potrebe. Otac, majka i sestra, koja je starija od mene šesnaset mjeseci, bili su mi oslonac u svakom izazovu sa kojim sa se suočavala.

Nisam zamišljala odraslu sebe. Uvijek sam živjela za trenutak u kojem se nalazim. Bilo mi je bitno da se igram, da dobro učim, da dobijem nagradu na kraju razreda za odličan uspjeh i primjereno vladanje, da moji roditelji uvijek budu ponosni na mene. Ma koliko neki rekli da im tuđe mišljenje nije bitno, mislim da nisu iskreni. Meni je jako bitno da drugi imaju lijepo mišljenje o meni, ali ne u pogrešnom smislu, da stvaram lažnu sliku o sebi. Oduvijek se trudim da, kako želim da drugi budu prema meni, i ja budem prema drugima. Isto tako, nikada mi nije problem da kažem izvini ako sam nekog povrijedila.

Kako sam odrastala, prve strepnje su se počele javljati kada je trebalo krenuti u srednju školu i odvojiti se od porodice. Rat, neizvjesnost, strah – učini su da preko noći odrastem. Kako je rat u mojoj zemlji još uvijek trajao, a u mom gradu nije postojala nijedna srednja škola koja je prilagođena za korisnike kolica, nisam imala drugog izbora nego da školovanje nastavim u Zavodu za školovanje djece sa invaliditetom u Podgorici u Crnoj Gori. Gotovo hiljadu kilometara daleko od kuće, svaki dan mi je nedostajala roditeljska ljubav, zagrljaj, da mi kažu: – Ne brini, sve će biti dobro. Kao i iz svake, tako sam i iz ove situacije izvlačila samo dobro. Kad drugima pričam o svom životu, uvijek ističem da su moje četiri godine u Podgorici bile moja životna škola. Ocjene su tu bile najmanje bitne. Naučila sam se boriti za sebe, da me ne bude sramota ako tražim pomoć od drugih, da i ja mogu pomoći nekome.

Vjerujem da smo svi rođeni baš kad je trebalo, na mjestu na kojem je trebalo, i da je naš život baš onakav kakav treba da bude. Kao neko ko vjeruje u boga, sigurna sam da se sve u životu dešava s razlogom, i dobro i loše, i da gospod dâ svakome onoliki teret koliki može da podnese.

Bez obzira na sve teške trenutke koje sam preživjela u životu, uvijek se trudim da se radujem malim stvarima, da ne maštam previše i ne želim nedostižno. Nakon gubitka oca koji se desio prije sedamnaest mjeseci, itekako sam postala svjesna prolaznosti života. Djevojčica Vanja je bila uvijek srećna, bez obzira na sve, pa se i danas trudim da budem srećna i zadovoljna. Danas je to malo teže, ali kad moja majka, koja se bori sa reumatskim artritisom, kaže dobro sam, niko nije srećniji od mene.

Djevojčici u sebi bih rekla: Draga moja, život je čudo. Sa usponima i padovima, sa izazovima i posustajanjima, postala sam jaka zahvaljujući tebi koja nisi imala nerealne ciljeve, polako, korak po korak, ostvarile smo sve što smo zacrtale pred sebe. Ono što nismo, vjerovatno nije ni trebalo da se desi.

About the Author