Jovana Džever: Širenje percepcije o seksualnosti žena s invaliditetom (intervju)

Posted on by Marijana Čanak

Jovana Džever je magistarka psihologije, sertifikovana menadžerka ljudskih resursa i jedna od osnivačica Psihološkog centra Sense iz Banja Luke. Pored terapijskog rada, bavi se slikanjem i crtanjem na staklu i šoljama, učestvovala je na likovnim kolonijama i imala nekoliko izložbi. Za Portal o invalidnosti, Jovana Džever o sebi i svom radu, o aktivnostima Centra Sense, izazovima u doba krize i demistifikaciji seksualnosti žena s invaliditetom u sadejstvu nauke i umetnosti.

Pet reči koje te najbolje opisuju.

JDž: – Jedinstvena, vedra, smirena, radoznala i svojeglava.

Na koje od svojih dosadašnjih postignuća si najviše ponosna?

JDž: – Ako gledamo generalno, onda sam definitivno ponosna na poziciju u životu u kojoj se trenutno nalazim, to jest ponosna sam na to što sam uspjela da se pored svih izazova koji su bili preda mnom izborim za to da, eto, danas samostalno živim i radim posao koji volim.

Po čemu pamtiš period detinjstva?

JDž: – Po radosti. Imala sam tu sreću da odrastem na selu. U mojoj porodici dominantne emocije bile su ljubav i prihvatanje. Kad pogledam iz ove perspektive, mogu reći da sam imala baš zdravo i srećno djetinjstvo i da do polaska u školu nisam osjećala da se po bilo čemu razlikujem od svojih vršnjaka.

Šta bi danas poručila petogodišnjoj sebi?

JDž: – Eh, ta petogodišnja ja ne bi shvatila ono što današnja mislim i znam. Šalim se, naravno. Poručila bih sebi da vjerujem da će sve biti dobro, da svaka situacija ima za cilj da me nečemu nauči i osnaži, kao i to da ranije počnem da vjerujem sebi.

Šta je za tebe smisao umetnosti i zbog čega ti je važno razvijanje ličnog umetničkog izraza kroz slikarstvo?

JDž: – Ne mogu za sebe reći da sam umjetnica, ja sam amaterka. Svako pronalazi svoj smisao u različitim stvarima, pa isto važi i za umjetnost. Za mene, smisao umjetnosti jeste ispoljavanje i izražavanje onog nesvjesnog umjetničkog bića u meni. Kreativno izražavanje predstavlja jedan od načina komunikacije sa sobom. S obzirom na to da se primarno bavim psihoterapijom i da po samoj prirodi posla često zalazim i prerađujem najmračnije dijelove ljudske duše, nekako vjerujem da nesvjesno kroz proces stvaranja i likovnog izražavanja dolazi do izbacivanja raznih sadržaja, te na taj način zapravo pomažem sebi. Nemam tendenciju da gradim sopstveni stil, ja samo crtam onda kad osjetim želju i potrebu i prepustim se trenutku. Volim da eksperimentišem, pa sam tako počela crtati i na šoljama, pored akrila na platnu.

Koliko se kod tebe prepliću umetnički i terapijski rad? Ili su to dve potpuno razdvojene oblasti?

JDž: – Kao ljuska bića smo kompleksni i pomalo mi je teško razdvojiti te dvije stvari, jer sam u obe ja – ja. Zajedničko je to da istinski uživam u obe uloge. U psihoterapiji postoji određena struktura rada, naučne metode i tehnike koje se primjenjuju, a dodatni izazov predstavlja svaki novi klijent sa svojim individualnim problemima i izazovima. S druge strane, u umjetnosti postoji potpuna sloboda. Viktor Frankl je rekao: – Koliko god tehnika i nauka ulazile u psihoterapiju, ona se na kraju krajeva na neki način temelji više na umjetnosti nego na tehnici i više na mudrosti nego na nauci.

Da se ne baviš psihologijom, šta bi bio tvoj životni poziv?

JDž: – Ne znam! Kao mala sam imala želju da budem šnajderica, bila sam oduševljena samim procesom šivenja. Već duže vrijeme sama sebi potkraćujem stvari, pa sam tu želju realizovala na taj način. Ne znam čime bih se bavila da se ne bavim psihologijom, ali vjerovatno bi to bilo nešto što ima dodirne tačke sa stvaralaštvom.

Najveća profesionalna zabluda u koju si do skoro verovala i kako si je prevazišla?

JDž: – Mislim da sam imala zabludu da mogu pomoći svim ljudima, to jest, da mogu pomoći bliskim ljudima i prijateljima koji imaju problem, a ne pokazuju volju za rješavanjem, iako ja vidim šta je u pitanju i znam šta bi trebalo da se radi i imam dobru volju da pomognem da im bude bolje. Shvatila sam da ljudi rješavaju svoje probleme samo onda kad sami odluče, a neki se jednostavno toliko naviknu na svoja disfunkcinalna stanja, tako da sam imala osjećaj da vole da pate. I to je sasvim u redu. Svi imamo mogućnost izbora i isto tako snosimo odgovornost za sopstveni život i odluke koje donosimo.

Kako je nastao Psihološki centar Sense i po čemu se razlikuje od sebi srodnih centara?

JDž: – Psihološki centar Sense nastao je iz jedne divne energije prožete ljubavlju prema psihologiji. Nas pet magistica psihologije, u tom trenutku sve nezaposlene, odlučile smo da počnemo sebi stvarati posao tako što ćemo raditi posao koji volimo i za koji smo se školovale. Po čemu se razlikuje? Između ostalog, možda po tome što na čelu ima mene kao ženu s invaliditetom, a centralna tema rada i bavljenja nije primarno povezana sa problematikom invalidnosti, već sa promovisanjem i očuvanjem mentalnog zdravlja generalno.

Centar Sense autor je dokumentarnog filma Kako mi to radimo. Šta je snaga ovog filma?

JDž: – Film Kako mi to radimo? nastao je u okviru projekta Skini predrasudu, obuci privlačnost, kojeg smo realizovale tokom prošle godine u saradnji sa Ekumenskom inicijativom žena iz Omiša. Sense je bio nosilac projekta, a zapravo je autorka filma banjalučka rediteljka Anja Kavić, koja je film radila zajedno sa Enom Mitrovski i Tajanom Dedić Starović. U našem društvu je sama seksualnost previše mistifikovana i iskustva sa snimanja filma nam govore o tome da se o njoj teško može racionalno govoriti, a posebno javno putem filma, uz izražene razne strahove. Ipak, uspjele smo u našoj zamisli. Mislim da je snaga filma u tome što kroz medij filma doprinosti širenju percepcije o seksualnosti žena sa invaliditetom i na jedan lijep način propituje predrasude, a samu seksualnost osoba s invaliditetom prikazuje kroz prizmu normalnosti i tipičnosti, kakva ona zapravo suštinski i jeste.

U okviru Centra ujedno je sprovedeno istraživanje o percepciji seksualnosti kod osoba sa invaliditetom. Koji su glavni rezultati do kojih ste došle?

JDž: – U našem okruženju ima izuzetno malo istraživanja koja se bave proučavanjem seksualnosti žena sa invaliditetom. Rezultati do kojih smo mi došli su poprilično logični, a statistička pouzdanosti svih, osim jedne skale, bila je zaista visoka. Neki od uopštenih rezultata do kojih smo došli nam govore o tome kako se obrazovanje pokazalo kao jako važna varijabla i žene sa invaliditetom koje su obrazovanije imaju pozitivniju sliku o sebi, manje su depresivne i anksiozne, i obrnuto, manje obrazovanje vodi ka negativnijoj slici sebe, kao i većoj anksioznosti i depresivnosti. Žene koje su zadovoljnije svojim životom, kao i one koje svoju samostalnost percipiraju kao veću, generalno su manje anksiozne i depresivne. Skala stavova o seksualnosti nam u ovom istraživanju nije pokazala zadovoljavajuću pouzdanost, pa smo se ogradili od donošenja zaključaka. Ono što se iz pojedinačnih odgovora može vidjeti jeste da žene sa invaliditetom normalno doživljavaju i prihvataju sopstvenu seksualnost. Stavovi o upotrebi kontracepcije su vrlo pozitivni, kao i stavovi o značaju povezanosti partnera i uživanju u fizičkim aspektima. Stavovi o otvorenim vezama ukazuju na to da žene sa invaliditetom uglavnom biraju partnerske relacije u okviru kojih mogu da se posvete i dugoročnije investiraju.

Sa premijere filma Kako mi to radimo?

Šta su najveći izazovi žena s invaliditetom u vreme pandemije korona virusa u tvom gradu?

JDž: – Pored onih svakodnevnih izazova, vanredno stanje samo po sebi doprinosi tome da usljed narušavanja uobičajenog funkcionisanja i neizvjesnosti dolazi do pojave zabrinutosti i raznih strahova. Mislim da je kod osoba s invaliditetom u ovoj situaciji najdominantniji strah od izostanka ili poremećenog rada u sistemima podrške.

Koliko su usluge podrške inače dostupne ženama s invaliditetom u Banjaluci?

JDž: – Sada, u toku pandemije, nekoliko organizacija se udružilo i kontinuirano pružaju online psihološku podršku ženama sa invaliditetom.

Prema tvojoj proceni, kakve će posledice period krize i karantina izazvati na planu mentalnog zdravlja žena s invaliditetom?

JDž: – Vidjećemo. Očigledno je da će se mnoge stvari promjeniti. Svaka kriza predstavlja mogućnost za lični rast i razvoj. Nadam se da će nam ovo stanje u kom se nalazimo pomoći da redefinišemo sopstvene sisteme vrijednosti i da idemo ka tome da svoje resurse usmjeravamo u pravcu življenja života kakvog želimo.

Kako Centar Sense funkcioniše u vanrednim okolnostima i koje su dominantne teme kojima ste trenutno preokupirane?

JDž: – Mi smo se u potpunosti prilagodile novonastoj situaciji i prebacile smo kompletan rad online. Problematika klijenata je raznovrsna kao i do sad, a dominiraju anksioznost i depresivnost, samo što je sad dodatno povećana zabrinutost povodom vanrednog stanja.

Planovi za period nakon krize?

JDž: – Što se tiče Centra, plan je da nastavimo sa redovnim aktivnostima i radom, kao i da završimo Mentalnu generalku, projekat koji trenutno radimo.

About the Author

Leave A Response