Zabeleške iz karantina Ljilje Slišković: Vrijeme je da preispitamo sami sebe

Posted on by Marijana Čanak

Pitali smo žene s invaliditetom kako žive tokom pandemije. Šta proživljavaju od jutra do večeri, kojim aktivnostima ispunjavaju vreme, o čemu razgovaraju same sa sobom ili sa ukućanima, šta se sve promenilo u njihovoj dnevnoj rutini, šta su im najveći izazovi u novonastaloj situaciji i kako ih prevazilaze, koji aspekti njihovog karaktera im olakšavaju ili otežavaju ovu situaciju, šta su im tačke oslonca, postoji li dobra strana ovoga što nam se dešava, šta su novo otkrile o sebi u vanrednoj situaciji, kako izolacija utiče na njihove odnose sa drugim ljudima, šta ih najlakše razbesni, jesu li im dani izolacije predugi ili prekratki, šta će prvo uraditi kad sve ovo prođe…? Tako je na Portalu o invalidnosti nastala instant rubrika Zabeleške iz karantina. U nastavku čitate zabeleške Ljilje Slišković, sportistkinje i aktivistkinje za prava osoba s invaliditetom. Ljilja je jedina korisnica kolica iz Žepča (BiH) i jedna od dve žene s invaliditetom na svetu koje su ronile u ekstremnim uslovima – ispod leda.

Dani u vrijeme izolacije su mi kao i svi drugi dani prije kovida. Možda sam malo sarkastična, ali to je nekako svakodnevnica osoba sa invaliditetom. Ne znam koliko će ovo nekima zvučati blesavo, ali nije daleko od istine. Možda mi, kao jako aktivnoj i društvenoj osobi, pomalo fale ljudi, fali mi bijeg u promjenu te svakodnevice.

Jutro počinjem, naravno, uz kavu i malo više nikotina nego inače. Planiram kako iskoristiti dan na najbolji način, jer bez obzira na situaciju, svaki novi dan ima i svoje čari. Živim na selu i svako jutro uz kavicu gledam prirodu kako se budi. Kako ova izolacija nije zaustavila prirodu da ide svojim tokom, tako i ja treba da prihvatim novi način života i da opet nađem neku svijetlu točku u svemu tome. Nije prvi put da mi se život mijenja iz korjena, a ipak će sve da prođe.

Živim sa majkom od 63 godine, sa tri nećaka i nevjestom. Život na selu pruža nam koliko-toliko slobode. Imamo životinje o kojima se treba brinuti, o čemu mama najviše vodi računa. Ja sam zadužena za dječicu dok nevjesta radi. Doručkujem s njima, planiram šta ćemo za ručak i bavim se ostalim kućanskim poslovima, kao prava domaćica, što me je uvijek mrzilo.
Da ne bi sve bilo rutina, odlučila sam da u slobodno vrijeme šivam maskice za djecu i odrasle, volonterski, za prijatelje i za sve one kojima je to potrebno. U razgovorima sam od raznih pojedinaca čula kako je to bezveze, jer maske ne štite, pa je najbolje samo sjediti i pametovati. Bolje nekakva zaštita nego nikakva! Ne obeshrabruje me to, radim i dalje, pa kome paše, paše. Nakon što sam se dobro ukočila od mašine i šivanja, zamolila sam prijateljicu iz Banja Luke da mi snimi neke vježbe, da se mogu malo razgibati. Odradim uredno barem jednom dnevno vježbe, što je stvarno jako korisno i preporučila bih svakome ko dugo sjedi da se malo aktivira po tom pitanju. Poslijepodne se provozam kolicima nekih dva kilometra. Da naglasim: sve je uzbrdica, tako da ću poslije ove izolacije biti kao ženski Rambo. U garaži smo djeca i ja instalirali pikado, pa treniramo. Oni su dosta vremena aktivni u raznoraznim igrama, jer mogu vani. Tu smo sami, nemamo kontakt sa ostalim ljudima, tako da baš poštivamo izolaciju.

Telefonom mi stiže sto i jedna poruka. Na početku je to nekako i bilo zanimljivo, svima sam se javljala na pozive i odgovarala na poruke. Bilo mi je neprijatno da se ne javim svim lijevim rođacima i nazovi prijateljima, dok nisam rekla: – Dosta! Iscrpe me, pa više nemam snage niti volje da razgovaram sa svojima najbližima. Malo sam postala bezobrazna, više ne odgovaram nikome tko inače nije tu za mene. Facebook je priča za sebe! Na početku ove izolacije: zahtjeva za prijateljstvo sila! Sve sam prihvaćala, što iz radoznalosti, što misleći da sam možda negdje nekoga već upoznala, pa mi neprijatno da ne prihvatim. Onda nastupaju cirkusi koje pravi muška populacija. Da ne povjeruješ čime se sve ljudi bave! Užas. Vjerujem da je dosta žena, pogotovo žena sa invaliditetom, to doživjelo, samo im je neprijatno da kažu. Doživjela sam seksualno uznemiravanje i javljali su mi se oni koji imaju fetiš na žene s invaliditetom. Uzvratila sam toliko bezobrazno i okrutno, da im više nije padalo na pamet da se jave. Na kraju sam odlučila da više nemam slike na facebooku, pa me moji opet zezaju da i tako privlačim pažnju. Ne znam šta da kažem, ljudi sada imaju dosta slobodnog vremena, pa im svašta pada na pamet. Svega i svačega sam se nagledala i naslušala: dokle ljudska izopačenost može ići!

Kako dan prođe, čini mi se da u izolaciji imam više obaveza i da se više umorim nego inače. Ne mogu se točno sjetiti svakog detalja, ali najbitnije je da nema monotonije. Na početku pandemije bila sam malo uplašena: – Kako i zašto se ovo dešava? Najveći strah stvarala mi je neizvjesnost: – Šta nas sutra čeka? Opet, ne smijemo se predati i čekati da se nešto samo od sebe riješi, nego svaki pojedinac treba biti odgovoran za sebe, pa i za druge. Treba da nađemo što više pozitivnih stvari i da time zaokupimo pažnju. Sa nećacima ne razgovaramo puno i ne opterećujemo ih temom korone, mada dosta toga čuju i vide, jer su mediji stalno prisutni, ali pokušavamo da im objasnimo da je to nešto što će uskoro proći i da će sve biti kao prije. Oni su dobra djeca, ne provode puno vremena ispred ekrana, dosta su vani, tako da i ja s njima svaki dan radim nešto novo. U ovom vremenu prednost je život na selu.

Spojila sam se sa prijateljima roniocima iz Rijeke, pa smo imali online predavanje iz teoretskog dijela ronjenja. Kad ovo prođe, teorija je apsolvirana, ostaje mi praktični dio i nove avanture. Ne znam šta bih još rekla, moja novinarka me dobro usosila da pišem, a ja bih najsretnija bila da negdje sjedim s njom, da pijemo kavu, ja da pričam, a ona da piše. Jutros sam pročitala jednu jako lijepu poruku, pa ću je podijeliti s vama:

Više od dobrog pranja ruku svijetu treba dobro pranje srca, duše, uma i duha.

Nadam se da ćemo se svi malo zamisliti u ovoj izolaciji i, kao prvo, preispitati sami sebe, pa pokušati da sutra budemo barem malo bolji ljudi.

Ljilja Slišković: Za sve Ljilje koje će doći (intervju)

About the Author

1 Comment so far. Feel free to join this conversation.

  1. Marina 23/04/2020 at 8:39 am - Reply

    Hvala Ljiljo,
    prije nego ovako digneš ruke, zarotiraj ramena do kraja nazad i dolje, te zadrži na dnu kad latisimus Dorsi i ostali mišići trupa maksimalno rade, to je stabilan položaj trupa koji treba držati pri svakom vježbanju! Tada kontrolirano i aktivno podigni ruke uz izdah do ruba u kom trup ostaje stabilan. Stabilan trup je preduvjet za dobar pokret, za svako kretanje! To je naš stabilan oslonac! Ovo su dijelovi prve lekcije Pilatesa! Ako želiš još, javi se, voli te Marina!

Leave A Response