ODLUČIVANJE UZ PODRŠKU: PRIMERI DOBRE PRAKSE

Posted on by Redakcija

KANADA

 

U nekoliko kanadskih provincija na snazi je zakon o donošenju odluka uz podršku. U Britanskoj Kolumbiji, na primer, na snazi je sporazum o zastupanju. Za podršku u odlučivanju imenuje se osoba od poverenja (ili grupa ljudi) – kao zastupnik. Sporazum sa zastupnikom može da potpiše i osoba za koju je sud procenio da ne može dati punomoć.

Osoba sa invaliditetom ima kontrolu nad odlukama koje se donose.

Zastupnik, u nekim specifičnim slučajevima, donosi odluke umesto osobe sa invaliditetom. Do toga može doći kada zastupnik nema mogućnost da razgovara sa osobom sa invaliditetom pre donošenja odluke.

Zastupnik ponekad može da odluči protiv volje i želje osobe sa invaliditetom, ako mu njene želje ne deluju razumno.

U većini sporazuma o zastupanju postoje neki izbori koje zastupnik ne može da donosi umesto osobe sa invaliditetom, ni u kom slučaju. To uključuje:

– odbijanje medicinskih tretmana koji su neophodni za život;

– abortus;

– eksperimentalni medicinski tretmani;

– prisiljavanje na medikamente;

– upotreba bola i neprijatnosti da bi se uticalo na ponašanje osobe;

– donošenje odluka koje se tiču roditeljstva, kada osoba sa invaliditetom ima dete;

– kupovina ili prodaja kuće.

Sporazum o zastupanju koji ima širu punomoć prenosi zastupniku veća prava odlučivanja. Čak i u tom slučaju, zastupnik ne može dati saglasnost za:

– oduzimanje spobnosti za rađanje deteta (ukoliko to nije medicinski neophodno);

– samoubistvo uz medicinsku pomoć.

Ako osoba sa invaliditetom potpiše sporazum o zastupanju, ona i dalje ima pravni kapacitet, što znači da može da donosi odluke bez svog zastupnika.

Osoba sa invaliditetom može da prekine ili promeni sporazum o zastupanju u svakom trenutku.

Čak i bez sporazuma o zastupanju, omogućena je neka vrsta pomoći od strane prijatelja i porodice: podsećanje na obaveze, podrška za bolje razumevanje ličnih izbora, pratnja pri odlasku u banku ili kod lekara. Bez sporazuma o zastupanju, članovi porodice ne mogu da razgovaraju sa bankarskim službenicima ili lekarom.

Neki sporazumi zastupnicima daju kontrolu nad novcem.

Posebni koraci su preduzeti kako osoba sa invaliditetom ne bi bila iskorišćena:

Za zastupnika se imenuje supružnik.

Imenuje se grupa zastupnika. Svi moraju da se usaglase oko potrošnje novca.

Imenuje se osoba koja će vršiti monitoring, da bi se utvrdilo da li zastupnici poštuju želje osobe koju zastupaju.

Svako može da prijavi zastupnika za zloupotrebu i zapostavljanje – vlasti će to da istraže.

ŠVEDSKA

Švedski zakon o odlučivanju uz podršku razlikuje se od kanadskog. U Švedskoj je neophodno tražiti da sud dodeli zakonskog mentora ili administratora.

Sistem starateljstva ne postoji u Švedskoj.

Zakonski mentor pomaže osobi sa invaliditetom u donošenju odluka.

Zakonski mentor može biti prijatelj, član porodice, profesionalni pružalac te usluge, neko od članova zajednice – učitelj ili socijalni radnik.

Zakonski mentor je savetnik.

Ako osoba sa invaliditetom tako želi, zakonski mentor upravlja novcem.

Ako je osoba sa invaliditetom bolesna, zakonski mentor deluje bez odobrenja.

Osoba sa invaliditetom može da otkaže zakonsko mentorstvo u bilo kom trenutku.

Sud može da dodeli i administratora, koji ima ulogu nalik starateljstvu.Ovo se događa u slučajevima da zakonski mentor nije dovoljna podrška za donošenje odluke.

Administrator može odlučivati u ime osobe sa invaliditetom, bez njenog odobrenja.

Administrator takođe može da poništava odluke osobe sa invaliditetom, ukoliko mu se čine pogrešnim. Na primer, ako osoba sa invaliditetom kupi automobil, a administrator proceni da ga ta osoba ne može priuštiti, on može da vrati automobil prodavcu. Može da povrati novac – čak i kada to znači da je prodavac na gubitku.

Osoba sa invaliditetom i dalje zadržava neka prava da odlučuje, kao što je glasačko pravo.

Švedska takođe ima profesionalne programe za pružanje podrške odlučivanju. Na primer, umesto da odabere prijatelja ili člana porodice, osoba sa invaliditetom može da dobije profesionalnu podršku iz agencije – to je lični ombudsman.

Da bi se dobio personalni ombudsman, nije porebno ići na sud.

Personalni ombudsman provodi mnogo vremena  sa osobom sa invaliditetom.

Personalni ombudsman ne može da donosi odluke umesto osobe sa invaliditetom, nego može da joj pomogne da napravi sopstvene izbore.

Personalni ombudsman radi sa ljudima koji imaju psihijatrijsku dijagnozu, a ne mentalni ili razvojni invaliditet.

Osobe sa intelektualnim ili razvojnim invaliditetom upošljavaju personalne asistente koji su podrška u svakodnevnom odlučivanju.Vlada plaća te asistente.

VELIKA BRITANIJA

Starateljstvo i odlučivanje uz podršku u Velikoj Britaniji pod okriljem je istog zakona– The Mental Capacity Act  (2005). Ovaj akt sadrži nekoliko važnih pravila:

Pretpostavlja se da osoba sa invaliditetom samostalno donosi odluke, osima ako se ne dokaže da je drugačije.

– Sud mora da isproba odlučivanje uz podršku, pre starateljstva.

Loše odluke nisu razlog za starateljstvo.

– Ako osoba sa invaliditetom ni na koji nači ne može da iskomunicira sopstveni izbor ili ne može da donese odluku, sve odluke donesene u njeno ime moraju biti u njenom najboljem interesu.

– Svaka odluka donesena u njihovom najboljem interesu mora da ih štiti i da doprinosi njihovim ciljevima.

– Ova zaštita ne može da ograničava osobu sa invaliditetom.

Nikakvo starateljstvo ne može da ukine prava na:

– brak po sopstvenokm izboru;

– izbor i održavanje veza i prijateljstava;

– davanje deteta na usvajanje;

– glasanje.

Osobe sa invaliditetom kojima je potrebna podrška imaju više opcija u rasponu od odlučivanja uz podršku, do starateljstva.

Zamenik (deputy) je britanski termin za staratelja.

Zamenika određuje sud, kada proceni da osoba ne može samostalno da odlučuje.

Osoba koja hoće da postane zamenik treba da se prijavi sudu.

Sud određuje listu zamenikovih nadležnosti.

Zamenik mora da deluje u skladu sa najboljim interesom osobe sa invaliditetom.

Pri donošenju svake odluke, zamenik mora da ima na umu pet tačaka:

  1. Ne rukovodi se pretpostavkama o osobi sa invaliditetom.
  2. Mora da sačeka, kada odluke nisu hitne, ako postoji šansa da osoba sa invaliditetom kasnije samostalno odluči.
  3. Mora da sačeka na bilo koju nekritičnu odluku, ako postoji šansa da osoba sa invaliditetom ponovo sama odluči.
  4. Mora uključiti osobu sa invaliditetom u proces odlučivanja što je više moguće.
  5. Ne može da obustavi medicinsko lečenje od koga osobi zavisi život.

IZVOR:

The Right to Make Choices: International Laws and Decision-Making by People with Disabilities

About the Author

Redakcija:

Leave A Response