Svjetlana Timotić: Nisam deo sistema

Posted on by Marijana Čanak
Svjetlana Timotić (1971), Sarajevo

Svjetlana Timotić (1971), Sarajevo

Profesorka srpske književnosti

Izvršna direktorka Organizacije za podršku ženama sa invaliditetom …IZ KRUGA – VOJVODINA

Tri najvažnije stvari o meni…: duhovitost, tolerantnost, aikido.

Kao devojčica, želela sam da budem učiteljica – često sam u igri pravila svoju školu – ili advokatica, ali ništa od toga. Kada sam upisala Pravno-birotehničku školu u Sarajevu, pokazalo se da prava nisu za mene, nego su me drugi zbog mog dugačkog jezika vidjeli kao advokaticu. Tokom školovanja sam shvatila da nisam ni za rad u prosvjeti. Možda bih bila dobra u tome, ali moje profesionalno opredeljenje otišlo je na drugu stranu. U prosvjetnom radu ne bih mogla da iznađem rezultat za koji bih se zalagala, niti imam povjerenja u sadašnji obrazovni sistem. Dok sam studirala i radila praksu, nisam bila angažovana u pokretu i imala sam sasvim drugačije stavove o zapošljavanju i radu osoba sa invaliditetom, tako da sam se pitala da li bih to i fizički mogla. Kada sam ušla u aktivističku priču, htjela sam da ostanem u njoj i nisam osjećala da treba da se vraćam na struku. Poziv je nešto što se iznutra osjeća. Da sam osjetila da je moj poziv zaista u prosvjeti, bila bih u tome. Poremećene sistem vrijednosti niti bilo šta drugo ne bi bio dovoljan razlog da odustanem od svog osnovnog poziva. Jednostavno sam pratila unutrašnji osjećaj, čime se inače rukovodim, a ne samo logikom. Od tog osjećaja nikada ne odustajem.

Oduvek me inspiriše potreba da nešto promjenim. Inspiracija dolazi iznutra, a postoji u meni ta sklonost da budem podrška drugim ljudima, koja se ispoljavala na različite načine. U posljednje vrijeme često se sjetim svoje profesorice marksizma iz srednje škole. Kada sam joj rekla da želim da se bavim socijalnim radom, pitala me je: – Da se stalno baviš problemima drugih ljudi? Šta će ti to!? Na časovima srpskohrvatskog sam se uvijek isticala, tako da je studiranje književnosti imalo svoj smisao. Nakon studija, vratila sam se na bavljenje socijalnim pitanjijma, ali ko zna kakva bih bila da sam to zaista studirala. Ovako je moje bavljenje socijalnim temama drugačiji nego što je to slučaj u centrima za socijalni rad.

svjetlana

Za mene je aktivizam put do promjene koju treba ostvariti. Svako od nas vidi neku promjenu iza koje stoji cijelim svojim bićem, a aktivizam je način da se ona postigne. Taj put je mi je jasan, ali da bismo do nečeg došli, neminovno je da se i sami prilagođavamo i mijenjamo. Aktivizam je davanje sebe, dijeljenje i razumijevanje. Kad jednom uđeš u aktivističku priču, više ne razmišljaš o tome šta je u njoj aktivističko, nego ideš ka tome i radiš. Možda u tom slučaju aktivizam preraste u nešto drugo – u poslovnost. Ako zbog svojih fizičkih teškoća ne mogu uvijek da izađem na ulicu, protestujem i budem aktivna u tom smislu – mogu da iznađem neke svoje načine. Nisam deo sistema, to je važno za mene.

svjetlana-na-skijanjuKako sam počela da radim u udruženjima i kako je osnovana Organizacija … IZ KRUGA – VOJVODINA  Pola svog života provela sam u Sarajevu, gdje sam sebi govorila: – Ti si “normalna”! Završila sam redovnu školu (kako osnovnu, tako i srednju) i moje okruženje činile su osobe bez invaliditeta, a osobe sa invaliditetom sretala sam samo na banjskim liječenjima. Kada su u pitanju beneficije koje su osobe sa invaliditetom ostvarivale, bila sam izričita da meni to ne treba. Jasno je u meni provejavao stav da živim „normalan“ život i da se ne razlikujem od drugih „normalnih“ ljudi – što u stvari dovodi u pitanje koliko sam prihvatala sebe i svoj život sa invaliditetom. Živjeli smo uobičajenim životom i niko u mojoj porodici nije insistirao da se učlanim u udruženje, jer mi je školovanje išlo lako – nikada me nisu odbili pri upisu – pa nije bilo potrebe za podrškom udruženja. Bili smo stava da možemo sve sami. Dolaskom u Novi Sad našla sam se u posebnoj situaciji – više nisam u rodnom gradu u kome mogu sve. Ali ni tada ne razmišljam o udruženjima i organizacijama, niti me posebno interesuju. Bila sam okupirana drugim stvarima: roditelji su mi u Sarajevu, rat traje, srećna sam što nastavljam studije, živim u domu i imam toliko toga da nadoknadim. Sjećam se da je Milica Mima Ružičić jednom poslala moju tadašnju docimerku da me pozove u Udruženje studenata sa hendikepom (kako se tada zvalo današnje Udruženje studenata sa invaliditetom). Udruženje je bilo na počecima i valjda je bilo u redu pozvati sve za koje znaš, da se angažuju. Moja prva reakcija bio je otpor: – Neka vas, meni to ne treba. Nije to bio radikalan otpor, u stvari sam se zainteresovala da sa distance pratim šta se dešava u tom Udruženju. Imala sam sreću da se konačno upoznam sa radom udruženja koje nije tradicionalno, nego nevladna organizacija. Kad sam ustanovila da  rad u udruženjima koja okupljaju osobe sa invaliditetom ne mora da se svodi na jadikovanje i prikupljanje pomoći, raspršilo se sve ono što me je odbijalo. U trenutku kad sam osjetila da sebe treba i mogu da dam, ušla sam u Udruženje. Nije toliko ni bilo bitno da li smo osobe sa invaliditetom ili ne, nego da radimo za ideju, za ostvarivaje važnih promjena u zajednici. U Udruženju studenata nisam bila vodeća, ali sam se pozicionirala, bila sam neko ko održava kancelariju u funkciji, zadužena za organizaciona pitanja. Rad u Udruženju omogućio mi je i da se upoznam sa literaturom, osnovnim definicijama, modelima i terminologiji invalidnosti. Ono što mi je posebno privlačilo pažnju u biblioteci, bile su dve brošurice koje je objavio Centar za samostalni život, a govorile su o dvostrukoj diskriminaciji žena sa invaliditetom i pomalo o seksualnosti. Sve više me je okupirala ta veza ženskog i invalidnosti, o čemu se vrlo rijetko govorilo. U kontekstu same struke, bio mi je važan jezik invalidnosti, a sve to unelo je novu dimenziju u moje bavljanje književnim djelima. Sve ono o čemu ranije nisam razmišljala, počelo je da se osvetljava. Ali, suština mog interesovanja bile su žene sa invaliditetom. Ispred Centra Živeti uspravno, učestvovala sam na seminaru koji je organizovala Lepojka Čarević Mitanovska. Njena ideja je bila da napravi mrežu organizacija koje će se baviti pitanjima nasilja nad ženama i pružanjem podrške putem SOS telefona. U okviru Centra za takav rad nije bilo mogućnosti, pa sam se prihvatila osnivanja nove organizacije. Nekako je jedna mogućnost vodila u drugu i, bez preskakanja koraka, došla sam do onoga u čemu zaista mogu da dam sebe. Marta 2007. godine osnovana je Organizacija … IZ KRUGA – VOJVODINA – to je bilo upravo ono što hoću i što još uvijek traje…

svjetlana-timotic-i-lepojka-carevic

Najviše sam ponosna na izbore ljude sa kojima sam radila. U protekloj deceniji mnoge su žene prošle kroz Organizaciju, u svakom trenutku svaka je imala određenu ulogu i svaka je bila važna. Uvijek sam imala osjećaj da sam sa pravim ženama, umijela sam da biram saradnice. Veoma sam ponosna što uopšte postoji organizacija koja se bavi tako važnim pitanjima i ponosna sam na vrijednosti iza kojih Organizacija stoji.

Od svih mojih osobina, za uspeh je ipak presudna tolerancija i strpljivost. Mogu da razumijem zašto se nešto dešava – sviđalo se to meni ili ne – bez ishitrene osude. Iako se možda nekad čini da imam pogrešnu procjenu, mogu da dam vremena svakoj situaciji, umjesto da konačne sudove donosim odmah. Kada je ova organizacija u pitanju, išlo se korak po korak, nikada nisam smatrala da po svaku cijenu moramo biti negdje odmah sad. Postojala je određena dinamika. U najtežim trenucima znali smo da budemo strpljivi. Pre osnivanja …IZ KRUGA – VOJVODINA, bila sam u dve organizacije koje su već imale neki kredibilitet i u kojima smo imali sve: tehničku opremu, kontakte, tim. A onda je trebalo krenuti od nule, od tačke u kojoj nemaš baš ništa! Nije lako naviknuti sebe na tu situaciju. Bez  obzira na prethodno iskustvo, zalaganja i ulaganja, opet si na početku. Strpljivost i postupnost odvele su nas tu gdje jesmo. Kroz sve te procese, učili smo o sebi i mijenjali se na bolje.

marko-mirkovic-i-svjetlana-timoticZa razliku od muškaraca, žene sa invaliditetom… Iskusila sam da me mnogo puta pitaju: – Kakve sad žene? Kao da to neko uopšte razlikuje! Cilj mi je da nauče da razlikuju i da se više ne pravi pitanje oko toga šta je tu drugačije. Između biti žena sa invaliditetom i biti muškarac sa invaliditetom postoji jasna razlika. Pri osnivanju organizacije, nešto u meni je to znalo, ali sam tek kroz dalji rad osvjestila da je u pitanju raspodjela moći. Nisam u samom startu bila toliko zrela, niti mi je bilo jasno da organizacija teži feminističkim principima. Znala sam da su ženska pitanja moje vodeće interesovanje, mada se u osnivačkoj dokumentaciji to možda ni ne vidi. U stvaranju jedne ženske organizacije prva podrška bio je muškarac, Marko Mirković, koji je kroz sve to učio o feminizmu. Situacija je stvarno posebna. Tradicionalna udruženja već imaju ustaljen sistem, podržavaju se, imaju članstvo, imaju istorijat. Ženska organizacija odstupa od te tradicije. Uvijek je bio problem kako tu temu, koja jeste važna, predstaviti da je i drugi vide kao takvu. Organizacija …IZ KRUGA – VOJVODINA je u potpunosti orijentisana ka ženama sa invaliditetom i sve usluge namjenjene su ženama. Muškarci sa invaliditetom svoju priliku imaju u svim udruženjima, tako da je jasno zašto smo isključive. Samo su pravna pomoć i info centar, silom prilika, otvoreni za sve i to je jedini kompromis. Jačanjem organizacije, usluge su sve više usmjeravane ka ženama.

svjetlana-dodela-nagrade-za-ravnopravnost-polova

Najuspešniju saradnju ostvarivala sam sa ženskim organizacijama. Samim tim što smo ušle u ženski pokret, osjećaju se solidarnost i usmjerenost ka istom cilju, njeguju se principi iza kojih stojim. Zato su nam važna partnerstva i članstva u Mreži SOS Vojvodina i Mrežu žena protiv nasilja.

U narednoj godini rešena sam da  Portal o invalidnosti postane još prepoznatljiviji medij. Kroz ove intervjue i bilježenje dijelova istorije o aktivističkom doprinosu žena s invaliditetom, voljela bih da uvidimo kako je naša snaga u povezivanju i jedinstvu. Važno je da se zna šta radimo, da smo aktivne članice ovog društva i da doprinosimo ovom gradu na različite načine. U narednoj godini to bi moglo da bude još vidljivije i zajednica može da računa na nas. Sljedeće godine slavimo i desetogodišnjicu postojanja Organizacije, što bi valjalo obilježiti kako treba.

Volela bih da ostanem zapamćena po Ono po čemu ćete me pamtiti tek će da se desi!

About the Author

Leave A Response