Još kao djevojčica sam voljela Osmi mart (naravno, zbog poklončića i pažnje tog dana), a kad sam porasla i razumjela njegov značaj za ženska prava, postao mi je još draži. Ovo je dan kad bi trebalo da se podsjetimo ogromnog puta koji su žene prije nas prešle da bismo mi uživale prava koja imamo danas, pa ga zato obilježavam na simboličan način – potrudim se da nekim sitnicama ili gestom obradujem majku, koja je najbitnija figura feminizma u mom životu. Upravo ona je odgovorna za sve one uspjehe koje sam postigla, moj vjetar u leđa i vječna podrška mojim borbama, u inat svim osporavanjima mogućnosti i potencijala djevojčica i žena s invaliditetom kome smo, nažalost, i dan-danas svjedoci.
Uporno želim da živim u uvjerenju da negdje postoji planeta na kojoj žene ne provode stoljeća da bi se izborile za stvari koje su sasvim uobičajene: obrazovanje, rad, zapošljavanje, sopstvenu zaradu i mogućnost donošenja odluka, uključujući i odluke koje se tiču naših tijela; pa da će nas vanzemaljci, kad slete malo podučiti ljudskim pravima. Kako već rekoh, nažalost, mnoge od ovih mogućnosti ženama s invaliditetom se uskraćuju, i po osnovu pola i po osnovu invaliditeta, pa želim da vjerujem da na toj planeti ljudska prava razumiju u njihovom suštinskom značenju, bez okova patrijarhata.
Kad je riječ o pokretu za ženska prava, glas žena s invaliditetom u njemu još nije dovoljno glasan, i postoji problem što politike u oblasti rodne ravnopravnosti ostaju zatvorene za prava žena s invaliditetom, dok politike u oblasti invalidnosti ne uzimaju u obzir rodnu perspektivu. Iz ovog razloga, mnoge žene s invaliditetom ostaju neosnažene za aktivizam, pa ih rjeđe viđamo u pokretu. Naravno, tu je i nepristupačnost naša nasušna, uz tradicionalno negativan odnos prema invaliditetu kao tragediji, pa ćemo još sačekati na neku novu Rozu Mej, ali ima ovaj Balkan neke sjajne, pametne, talentovane žene s invaliditetom koje će tek da kažu i pokažu svoje.
Anđela Radovanović, Nikšić, Crna Gora
