Zaobilaznim putem do središta sebe. Multiple dijagnoza. Hronike fantomskog razboljevanja – u skraćenoj verziji, jer Marija ih ima za 21 nastavak. Kako je to biti medicinski fenomen? Zašto negujemo tako čudan odnos prema životu i kako to promeniti? Depresija, nervni poremećaji, hormonski disbalans i drugi simptomi odbacivanja sebe. Jesu li mudrosti naših (pra)baka zarazne i ako jesu – da li se od njih razboljevamo? Patnja može biti nasledna. Radost takođe. Šta birate? Marija je otvorila novi ciklus. Zove se pravo na život pun radosti i sreće.
Da si sama birala sebi ime, da li bi se zvala Marija? Da, bila bih Marija sa još jednim dodanim imenom za koje bih željela da niko ne zna, ali nisam odlučila koje bi to ime bilo. (I da jesam, ne bi trebalo da ga kažem.)
Godina rođenja: 1982.
Mesto: Hum Na Sutli, Krapinsko-Zagorska Hrvatska
Profesija: prodavačica (trgovkinja)
Interesovanje / hobi: vezenje goblena, šetanje sa psom, izležavanje na plaži
Kako bi opisala sebe u tri reči? Djetinjasta, preopterećena događajima oko sebe, emotivna.
Da možeš da oživljavaš mrtve, koga bi vratila iz istorije sveta i zašto?
Svoju baku (po maminoj strani) jer mi neopisivo fali. Imam osjećaj da je otišla prerano i da puno toga još nismo rekle jedna drugoj.
Po kakvoj mudrosti je pamtiš?
Ne pamtim je po nekoj naročitoj mudrosti. Ona je bila puna razumjevanja i ljubavi, ali je žrtvovala sebe za dobrobit drugih. Naučila bih je kako da bude mudra, sada kad imam drugačije saznanje o životu. Ne znači da si loša ako biraš kome ćeš biti dobra, dok neke druge jednostavno ostavljaš po strani. Katkad treba staviti zid ili ogradu, jer neki nam štete svojom dobrotom ili štetimo sami sebi, a to nikome nije potrebno. Nije bilo potrebno ni mojoj baki. Sad imam osjećaj da ona sjedi tu kraj mene – čak sam na fotelji napravila mjesto za dvoje. Rekla bi mi da imam pravo i da to isto što bih njoj savjetovala primjenim na sebi. Eto, to je njezina mudrost: voli sebe i svoj život, slijedi sama svoje savjete.
Prve asocijacije na detinjstvo (epizoda, anegdota, slika)?
Rodila sam se dva mjeseca preuranjeno, u običnoj ambulanti, jer nisu stigli do bolnice. Bila sam poluživa, masirali su me na putu do bolnice dok me nisu stavili u inkubator. Znam da mnogima, osim svojim roditeljima, nisam bila željena. To je ono šta su mi rekli, a kasnije sam i osjećala otpor mnogih ljudi. Roditelji mi često prepričavaju anegdotu o mojoj prvoj svečanoj odjeći – za posebne prilike, mama mi je dala isplesti roze haljinicu i bijelu vesticu. Nekamo smo išli i obukla mi je to. Dok su se oni još spremali za polazak, sjela sam da ih sačekam. Mirno sam sjedila i čekala ih – u pijesku! Kažu da sam bila preslatka i uprljana…
Ono čega se dobro sjećam je da sam bila bolešljivo i emotivno dijete. Često sam plakala. Nisam htjela ići u školu. Pošto sam tamo plakala sve vrijeme, učiteljica se dogovorila sa mojim roditeljima da brat (koji je godinu i pol stariji) ostane sa mnom u školi dok se ne prilagodim. Mama i tata su postavili uslov: ili ću ići, ili će me ispisati i upisati sljedeće godine. Tad sam odlučila ići. A djeca su me u školi zezala…: bockali su me u lice slamčicama od sokova, jer im je bilo zabavno da me rasplaču.
Kako ti se zvao izmišljeni prijatelj iz tog vremena?
Ne sjećam se. Sama sa sobom sam pričala. I sa životinjama.
Po čemu si se izdvajala od drugih tinejdžera?
Po apsolutno svemu! Bila sam povučenija od svih. Nisam voljela slaviti rođendane – niti jedan nisam znala organizirati kako valja. Nisam se znala veseliti, niti opustiti. Izlasci su za mene bili čista glupost, a ujedno i zabrana od strane roditelja. Ljubav kao da je bila izjednačena sa zabranom. A bilo je i trauma koje su me još više zatvorile u samu sebe…
Želiš li o tome više da govoriš?
Ono što me tada obilježilo još uvijek je u meni. Nosila sam težak emocionalni teret koji me odveo u bolest. Kao tinejdžerici bilo je to još groznije, jer nisam imala nikakvih saznanja o životu. Živjela sam u iluziji…: kao da sam u nekom drugom vijeku, pa moram večito nekome biti podređena.
Kada si se prvi put razbolela?
U prvoj godini života imala sam tešku upalu pluća. Dobivala sam krive injekcije i to je dugo trajalo – oko dva mjeseca. Kada su me odveli drugom liječniku, dobila sam sirup od čega mi je bilo bolje u roku dva tjedna!
Kako je otpočelo to stanje hroničnog razboljevanja? Prošla si 21 ciklus bolničkog lečenja. Ispričaj nam ukratko tu ličnu istoriju bolesti.
Moje kronično razboljevanje počelo je sa mojih devetnaest godina. Otišla sam doktoru zbog tipičnih simpoma bolesti štitnjače, a doktor je mislio da sam zaljubljena, pa mi zbog toga srce ubrzano lupa. Dao mi je najblaže tablete za smirenje: kad mi bude loše, samo popijem jednu tableticu! Nije mi bilo bolje. Angina, slabosti, umaranja, lupanje srca – sve je to dugo trajalo. Liječnik me najzad poslao na kontrolu i od tada sam se počela intenzivno i bezuspješno liječiti.
Kada sam imala dvadeset četiri, hospitalizirana sam zbog alergije. Tada su me maknuli sa lijeka za štitnjaču, što je dodatno pogoršalo cijelu situaciju. Alergija? Nikad nije utvrđeno na šta. Imala sam neki osip po tijelu. Navodno, zbog jetre, kako su kasnije utvrdili. Bila sam na infuzijama, ali sve je to bilo bezuspješno. Nakon nekog vremena, osip se povukao sam od sebe, bez ikakvih lijekova, ako ne računam što sam pila čajeve.
U dvadeset petoj dvaput sam hospitalizirana zbog neobjašnjivo visokih hormona štinjače. Istog dana nakon otpusta opet me vraćaju u bolnicu, jer osjećam gušenje. Istog dana operiraju mi štitnjaču. Izvađena je u potpunosti, ali problemi i simptomi ostaju. – Jeste sigurni da je izvađena, ja je i dalje osjećam? Kao fantomski otklonjeni organ koji radi u odsustvu. – Ma, dajte, to je nemoguće, izvađena je! Stvarno sam osjećala kako je moja izvađena štitnjača potpuno podivljala, a jedino što su ljekari mogli da mi daju bila je dijagnoza hipohondrije. Sve je pripisivano psihičkom stanju; a onda i vratnoj kralježnici, pa cirkulaciji u glavi… Organizam mi je bio toliko iscrpljen, da sam otežano hodala. Većinu vremena sam ležala i bila depresivna: riješenja niotkuda! Na jednoj od kontrola ipak sam uspjela uvjeriti doktora kako osjećam da mi štitnjača ponovo raste. Nije se to moglo osjetiti na dodir, na neki neobjašnjiv način znala sam da je još tu. Doktor me, kao psihički neuravnoteženu, poslao na dodatne pretrage (na scintigrafiju štitnjače), da mi dokaže da sam umišljeni bolesnik. Pitali su me da li uzimam više hormona nego što mi je propisano. – Ne, zašto bih? Zato što je nivo hormona neobjašnjivo visok! Nešto ih je proizvodilo, iako ja zvanično više nemam štitnjaču! Šok i nevjerica. Pokazalo se da štitna žlijezda nije bila do kraja uništena. Jedan dio bio je netaknut – mrvica ostatnog tkiva koja je nabujala i uporno proizvodila hormone. Uz onaj dodatak lijekova, hormona je bilo (blago rečeno) previše! Zato sam bila toliko iznurena. Sazvana je liječnička ekspertiza specijalističkog tima (u moju čast). Šta sad napraviti sa mnom? Htjeli su me ponovo operirati. Do tada su svašta isprobavali na meni, a ja sam bila poslušan pacijent – gdje me liječnik uputi, ja odem. Ali, na ovu operaciju nisam pristala. Tražila sam drugo mišljenje. Jedna liječnica mi je rekla: – Ako odeš ovo operirati, ostačeš im na operacijskom stolu! Tkivo se držalo za glavnu vratnu arteriju i operacija nije dolazila u obzir. Najzad je to tkivo uništeno radioaktivnim jodom. Svi ti poremećaji hormona odrazili su se na jajnicima. Pukla mi je cista na lijevom jajniku, imala sam intenzivne bolove i krvarenje u abdomenu. Liječnici su zaključili da je to napad slijepog crijeva i, naravno, poslali me na operaciju. Dok su mi operirali slijepo crijevo, vidili su da se ipak ne radi o tome, nego mi krvari lijevi jajnik. Izvadili su slijepo crijevo (za svaki slučaj) i pozvali ginekologa da preuzme stvar u svoje ruke. Dobila sam veliku dozu antibiotika, ali sam već bila pred sepsom… Preživjela sam.
Iste godine ustanovljen mi je tumor na hipofizi. Operirana sam, ponovo. Nakon operacije, pokazalo se da je PHD negativan na tumore. – Šta su onda izvadili? Ne znaju! Tumor koji to nije. Opet nevjerica i šokovi. Testirali su me na razne načine, smanjivali i podizali nivo hormona, da bi na kraju zaključili da je bolest uzrokovana genetskom mutacijom. Navodno imam centralnu rezistenciju na T3 hormon, ovojnica hipofize je oštečena i ne registrira nivo tog hormona u mom organizmu. Ništa od toga nije stoprocentno potvrđeno.
U novijoj povijesti moje bolesti je i multipla skleroza… Na jednom od pregleda iznova sam navodila tegobe i bolove: psihički i fizički zamor, otežano kretanje, vrtoglavice. Doktor mi je objasnio kako to nije ništa drugo nego sindrom predmenstrualnog ciklusa. PMS? To je bila točka na i! Konačno sam odlučila preuzeti sebe u svoje ruke. Napravila sam kompletnu neurološku obradu gdje su nađene lezije multiple skleroze po cijelom mozgu. Srećom, nisu aktivne. Dio nalaza još čekam, jer sumnjaju da imam autoimunu bolest i da stanice uništavaju same sebe. Ali, da je to tako – do danas bih se već samouništila, ne bi me bilo!
Ako ništa drugo, sada imam ustanovljene dijagnoze: poremećaj središnjeg živčanog sustava, srednje teška depresija, centralna rezistencija na T3, gastritis i preuranjena menopauza.
U periodima oporavka i ležanja u bolnici… koja misao ti je najčešće prolazila kroz glavu?
Ovakav život ne želim ni najgorem neprijatelju! A ja očito moram zbog nekog razloga odraditi tu karmu.
U nekim učenjima karma je samo dobar izgovor da ne delujemo. Šta je karma kod tebe? I da li si razotkrila razlog koji pominješ?
Vjerovala sam da je to nešto što sam donijela svojim rođenjem. Da otplaćujem neke grijehove prošlosti, poznate i nepoznate, svoje ili tuđe. Sad znam da to nema veze sa životom. Znam da živimo životima koje smo odabrali. U mom slučaju, ja sam (svjesno ili ne) odabrala da budem žrtva, da mislim, osjećam i djelujem u skladu sa tom ulogom. U meni je bilo duboko usađeno uvjerenje da u toj požrtvovanosti ima nečeg uzvišenog, da moram podrediti sebe da bih usrećila druge. A zapravo, ne da nema ničeg plemenitog u odbacivanju sopstvenog života, nego je to krajnje arogantno! To su stari obrasci ponašanja, nasleđeni od bake, od bakine bake i mnogih prije nje… Takva ženska genealogija uopće nam ne ide na korist!
Kažu da bolest ne bi trebalo posmatrati isključivo iz pozicije želje da to stanje što hitnije otklonimo, nego da se treba zaustaviti i preispitati bolest kao poruku našeg sopstva. Bolest kao put. Kakva poruka je stajala za tebe u pozadini tog novog zdravstvenog stanja?
Sada na to gledam drugačije. Moj životni put je vodio u bolest, jer su moj um i moja podsvijest prihvatili teret koji ne moram da nosim. S druge strane: ako neko mora to da uradi, mislila sam da je bolje da to budem ja nego nako od mojih najmilijih.
Hoćeš da kažeš da si odabrala da na neki način preuzmeš svu patnju na sebe, verujući da tako možeš da zaštitiš ljude koji su ti bliski?
Kod mene se završava taj ciklus bolesti. Kada se uzdignem iznad i sagledam bolest kao put koji sam prešla, vidim da sam lutala bez cilja. Bez točke uporišta, bez jasnog fokusa… Samo sam lutala i promatrala život. Nije mi se dopadalo to što sam gledala. Drugi ljudi i njihove patnje, svijet kome ne pripadam. Nisam voljela život, nisam znala da imam pravo na život i nisam mogla osjetiti radost. Doslovce sam upijala svaku patnju sa kojom se sretnem, emotivno sjedinjena sa tom idejom da sam život jeste patnja. Kroz patnju i bolest mogla sam se povezati, poistovjećivati s drugim ljudima. Paradoksalno, jer me ta ista bolest izolirala, držala otuđenom od svijeta, od života samog. Gotovo je s tim ciklusom. Sada prekidam te mentalne i emotivne paktove koji mi ne idu na korist. Život nije žrtvovanje, mada često u naslijeđu predaka dobijamo tu poruku. Posebice žene: daj život, podredi se, prikrij snagu – to su poruke koje genetski nosimo. Umjesto pakta patnje sada biram radost života.
Šta si naučila o sebi u tim procesima razboljevanja, traganja za dijagnozom, privremenim ozdravljenjima…?
Još uvijek učim. Privremenih ozdravljenja gotovo da i nije bilo. Ali sam se nekako nesvjesno micala od ljudi koji su me dodatno opterećivali i osuđivali: Šta će mi toliko kontrola? Čemu toliko pregleda? Kakva dijagnoza? Borila sam se za život! Sve sam radila da nađem neku svijetlu točku, neki izlaz iz tog ponora. Samo sam htjela da dobijem terapiju koja će mi olakšati život. Ali to je nemoguće objasniti zdravoj osobi! Svaki pokušaj je iscrpljujući. U tom slučaju, najbolje je maknuti se od takvih ljudi. Naučila sam da postavljam granice svog identiteta. Mogu da budem otporna na utjecaje. Ne moram da se sjedinjujem sa tuđim istinama, iluzijama i nerazumjevanjem. Vraćam svoje pravo na život.
Na koji način je to iskustvo hronične bolesti uticalo na tvoj odnos prema sopstvenom telu? Da li postoji veza između tvojih nevidljivih invaliditeta i ženstvenosti? Možeš li nam to opisati?
Najviše me obilježilo upravo na tom području ženstvenosti, jer ženstvenost za mene znači plodnost – ne samo u radu, ljubavi, sreći – nego rađanje u doslovnom smislu. S obzirom na dijagnozu, ja neću moći da rodim. Neplodna sam. Ali jednog ću dana nositi svog rođenog sina u naručju. Ponekad to osjećam, ponekad sumnjam da je to plod moje velike mašte. Na znam.
Zašto ne ćerku?
Da ne pati od hormonskog kaosa! Nekako sam mišljenja da smo kao žene još uvijek podređene. Sve naše snage preokrenute su u slabosti. Sve češća oboljenja ženskog reproduktivnog sistema samo su odraz nerazumjevanja i nepoštovanja onoga što je žensko. Naš hormonski kaos posljedica je podređenosti, nekompatibilnih uloga koje živimo, socijalnog disbalansa u koji smo bačene. Svo to potiskivanje mora negdje da eksplodira! Iskreno, ne znam da li bih svoju ćerku mogla zaštiti dovoljno da joj dam slobodu života, a da ne bude povrijeđena. Duša koja će me odabrati za svoju fizičku majku neka mi oprosti zbog ovog iskaza. Rodila se kao muško ili žensko, biće voljena i dobrodošla. Čitavim svojim bićem je želim!
Ako smo utvrdile da bolest protrese tu vezu sa sopstvom, kako su ta nova stanja uticala na odnos okoline prema tebi? Šta se promenilo u okruženju?
Okolina je manje bitna. Kako sve više cijenim i poštujem samu sebe i svoj život, tako se i ljudi mijenjaju prema meni. Poštuju me ili se miču od mene. Bolest me natjerala da obnovim svoju vezu sa životom. Svaki dan u kome mogu ustati i nasmijati se već ima vrijednost.
Da li si nekada osećala kao da tvoja bolest više opterećuje druge i teže im pada nego tebi?
Svu tu težinu, teskobu, bol i patnju – nije nitko znao. Imala sam osjećaj da sam teret svojim roditeljima i da bi im bilo lijepše da me nemaju – manje bi patili. Koliko sam mogla, prikrivala sam bol i patnju, pogotovo unutarnju patnju, patnju duše. Jednu od operacija sam prećutala roditeljima – ništa nisu znali dok se nije završila. Povjerila sam se samo bratu: – Ti im kaži kad počne ili kad se završi. Pred odlazak u bolnicu pozvala sam mamu i tatu da ih čujem, ne znajući: da li se ja to opraštam od njih…? Jednim dijelom zvučalo je kao opraštanje. Teško je bilo zadržati vedrinu u glasu! Ponovo sam im se javila kad sam se probudila iz anestezije. Fotografirala sam se u bolnici i poslala poruku kući: – Sve je prošlo. Operirana sam i dobro sam. Poštedjela sam ih koliko sam mogla. Osjećaj olakšanja ipak je bio jači od onog kratkog naleta nadasve užasnog iznenađenja koje sam im priredila.
Kako je biti medicinski fenomen?
Teško. Za medicinu sam neshvatljiva, barem koliko i ona meni. Kako mi mogu reći to ti nije od toga, kad uopće ne znaju za ovu bolest koju nosim? Ima nešto u meni što zbunjuje ljekare, navodi na krive zaključke i pravi neuhvatljive dijagnoze. I ne samo to. Na neki čudan način utičem i na aparaturu u bolnicama. Svaki taj pokušaj da se uspostavi prava dijagnoza, na kojoj počiva uspješnost liječenja, izmješten je iz očekivanog toka. Uvijek se odigra neki prekid, zbunjenost raste, nešto krene po krivu. Na primjer: baš kada ja dođem na red, aparati se pokvare, nestane papira ili struje, skeneri polude… Bez želje da išta mistificiram, samo ću reći da su to za mene bili pokazatelji kako je čovjek više od tijela i kako treba uvažiti i one nevidljive dijelove nas. Očigledno nije dovoljno odstraniti organ koji ne funkcionira – nismo mašine! Ono što treba amputirati su uvjerenja koja nam više nisu od koristi. Svi ti apstraktni dijelovi mene – moje emocionalno tijelo, moje spiritualno ja – tražili su pozornost. Tražili su da ih uvažim i postanem cjelovita. Depresija je bolest duše, ne? Nekad treba raditi sa nevidljivim dijelovima sebe, to je energetski rad.
Onda si otkrila alternativu… Kako se to dogodilo?
Uvijek sam tragala, tražila uzroke i riješenja. Moja podsvijest je znala da toliko puta doći do dna i opet se izdignuti na površinu, pa ponovo padati i padati – to ne može biti normalno…! Taj ritam nije bio podnošljiv! Nakon dugo godina otišla sam na Pašman na ljetovanje. Neobično je da sam uopće pošla na taj put, jer mi finansijska situacija nije išla na ruku. Bilo je čak suludo – potrošiti cijeli iznos tatine mirovine na ljetovanje? Treba od nečega živjeti! Ali, moji su mi rekli: – Dobro, ako misliš da će ti ljetovanje pomoći, idi! To putovanje predložio mi je jedan gospodin koji je na Pašman odlazio poslovno. Dobro bi mu došlo da njegovoj ženi tamo pravim društvo dok on radi. Prihvatila sam, jer sam mu dugovala protuuslugu. Nisam bila dobrog zdravlja, ali znala sam da se moram maknut nekud! Mada, moram priznati da sam pošla s velikim strahom: – Šta ako mi se dolje desi nešto loše, među ljudima koji mi nisu naročito bliski? Oni nisu znali za moju bolest! – Šta ako ih uplašim time? No, ti se strahovi nisu obistinili. Naprotiv. Dogodilo se da na Pašmanu sretnem Mateju Tomšič Akengen, koja radi terapije šamanskim tehnikama. To je bio susret koji će potpuno preusmjeriti moj život.
Da li bi nam opisala svoje prvo iskustvo takve terapije?
Prvo sam otišla na predavanja, gdje nas je Mateja upoznavala sa općim pojmovima šamanizma. Svi smo sjedili opušteno na podu i sjećam se kako je Mateja došla do mene, obuhvatila mi stopala rukama kao da ih gura u pod i rekla: – Ti moraš da ostaneš ovdje! – Hmmm? Pa nisam ni planirala nikamo ići – mislila sam u sebi. Kasnije sam razumjela što je to značilo. Kao da je htjela da me prizemlji i s razlogom je to učinila. Jer, oduvjek sam nekako bila više tamo nego tu, nisam imala kontakta sa životom ovdje i sada; nisam željela ovaj život! Nakad sam znala leći vani na deku i satima samo gledati u nebo, zamišljati kako sam negdje tamo i kako je to krasno! Time sam nesvjesno odbacivala sopstveni život! Sa Matejom sam to osvijestila.
Na prvim njenim terapijama učili smo kako slaviti život. Ne treba biti genij, pa uvidjeti da to nedostaje većini nas u zapadnom svijetu. Ne radujemo se zbog same činjenice da smo živi. Naše radosti ovisne su od spoljašnjih utjecaja. To su, u stvari, prolazna zadovoljstva. Radost dolazi iznutra, iz života samog. Već sam spomenula kako se nisam znala radovati. Trebalo je da odem po to pravo na radost. Nešto se u meni povezalo i odista sam mogla to da osjetim. Čistu radost, zbog samog postojanja. Bila je to značajna promjena za moje emocionalno tijelo! Pored toga, imala sam i jedan individualni tretman regresivne terapije – otplovila sam u daleku prošlost i sve mi je postalo jasnije, bila sam opuštena. Ranije to nisam znala! U skupnim tehnikama otkrila sam da lako i često zapadam u trans. To su stanja u kojima je moja spirutualna svijest visoka, ali sam fizički i psihički jako, jako iscrpljena. Može nekome zvučati fanatično, ali činjenica je da trans nikome od nas nije potpuno strano stanje. Nekoga muzika uvodi u trans – od blagog njihanja, do potpunog otpuštanja kočnica; svakodnevne rutinske radnje su vrsta transa – jer nismo potpuno prisutni! Kako Mateja kaže: – Kriza je kolektivni trans! Toliko smo pričali o krizi, da smo je dozvali, kreirali i sjedinili svoju svijest sa tim stanjem. Trans je promjena stanja svijesti.
Da li si bila pripremljena? Radoznala ili skeptična? Kakva su ti bila očekivanja i koji su realni rezultati postignuti?
Nisam bila pripremljena, prepustila sam se. Nisam bila ni skeptična, bez obzira na to što potječem iz katoličke obitelji. Smatram da je šamanizam nešto dublje i osvještenije. Bila sam bez ikakvih očekivanja, a sada mogu reći da zahvaljuljući tome ja i dalje živim! Konačno dobijam prave dijagnoze koje su potvrđene, nadam se i djelotvornoj terapiji, a Mateja je tu da me savjetuje kad sam u psihičkoj krizi. Rezultati se neprestano nižu, vjerojatno ni sama nisam svjesna svih tih dijelova, jer ne mogu – niti želim – znati kako bi bilo bez svega ovoga. Znam da se osjećam više živom. Prisutna sam u svom životu.
Najbolji savet koji si do sada dobila od Mateje?
Ne potcjenjuj samu sebe, poštuj i voli život! Pružila mi je puno ljubavi, zagrljaja, razumjevanja. Hvala, Mateja, volim te!
Tvoja terapija i rad šamanskim tehnikama se nastavlja… Na kojim aspektima još treba poraditi?
Naravno, nastavlja se… mislim da na svim aspektima ima još puno, odista puno rada. Najzad, rad na sebi nikada ne prestaje. To su cjeloživotni procesi. Ovdje smo da učimo, razvijamo se, slavimo život. Posljednja šamanska radionica na kojoj sam učestvovala bila je posvećena buđenju autentične žene unutar sebe. Kako dati vrijednost sebi i svojim talentima? Kako postati privlačna za dobre stvari u životu? Kako aktivirati energiju plodnosti, tu sposobnost umnožavanja u smislu blagostanja, plodnosti u idejama. Radile smo sa ženskim arhetipima i otklonila sam mnoštvo blokada. Tamo sam zaključila taj ciklus bolesti i otvorila se za nove, dobre stvari u životu. Teško je prepričati te terapije, one su iskustvene, odvode vas u ponore prošlosti i podsvijesti, odakle izranjate sa važnim uvidima o sebi i svom postojanju.
Kad pogledaš unazad, da li si ponosna na sve što si preživela?
Jesam i divim se sama sebi! Ponosna sam što sam uspjela sve ovo izdržati. Svaki put kad sam izlazila iz bolnice, mislila sam da to ne bih mogla još jednom podnijeti. Ipak jesam. I to ne jednom, nego mnogo puta! Sve se ponavljalo i svaki put sam izdržala. Testirala sam granice i opstajala. Bolnice neizmjerno iscrpljuju… Ali sve je znatno drugačije kada počnemo da primećujemo spiritualne aspekte u životu. Posle onoliko lutanja, konačno imam orijentir.
Postoji li nešto što bi htela da promeniš, kad bi mogla otputovati kroz vreme? Šta bi to bilo?
Želim boraviti u sadašnjosti. To je jedino što imamo. Sada sam prije svega jako zahvalna što sam orkužena dobrim prijateljima i što gradim samu sebe. Voljela bih da imam obitelj i da oko mene skakuću moja dječica. Prošlost ostaje tamo gdje pripada – u prošlosti. Budućnost je ono što možemo mjenjati – iz sadašnjeg trenutka, svjesnim izborima, prisustvom, prihvatanjem života.
Da li je nevidljivi invaliditet deo tvog identiteta, jezgro samoizgradnje? Kao pukotina kroz koju je ušla svetlost, jer to je jedini način? Da li si posle svih tih bolesti više živa ili, naprotiv, istrošena?
Gradila sam se i prije toga, borila i borila, ali sve je to bilo vrtenje u krug, taj dio me isrošio. Tek sada živim!
Šta bi poručila osamdesetogodišnjoj sebi?
Živi život i budi sretna !
