Kao jedina korisnica kolica iz Žepča (Bosna i Hercegovina), Ljilja Slišković pionirka je na mnogim poljima: od ostvarivanja bazičnih prava na dostojanstven život, do upuštanja u ekstremne sportove. Vreme u kome je stekla invaliditet znatno se razlikovalo od današnjeg: nije bilo toliko aktivnih udruženja ni sportskih saveza osoba sa invaliditetom, živeli smo izvan društvenih mreža, sa daleko manje mogućnosti da pronađemo sebi slične i povežemo se. Ljilji je uspelo da izgradi jaku mrežu podrške, a najboljim vidom rehabilitacije i dan-danas smatra druženje i udruživanje. Vodi aktivan sportski život i jedna je od dve žene s invaliditetom na svetu koje su ronile u ekstremnim uslovima – ispod leda. Sve što je uradila prvi put, uradila bi ponovo. Ponekad joj se čini da bi trebalo da se upetostruči da bi postigla sve što je zacrtala, ali ostaje nepokolebljiva pred izazovima i ume da sačeka pravi trenutak. Srećna je što deljenjem sopstvenih iskustava može da doprinese životima drugih.

– Uvijek sam otvorena za sve razgovore, pogotovo kad je riječ o životu osoba s invaliditetom. Nemam tabua – kaže za Portal o invalidnosti.

Reci nam dve istine i jednu laž o sebi.

– Brutalno sam iskrena. Prijateljica mi zna reći da sam okrutna i gruba u svojoj istini. Znam nekad i slagati samu sebe, znam pretjerati i preći svoje granice. Lažem da nešto mogu, mogu, mogu. – Sve ja to mogu! – stisnem zube i trpim, pa kad prođe, shvatim da sam lagala i sebe i druge. – Nije mi teško, ne boli me ništa! – lažem tako sebe, a onda priznam da sam lagala i da ipak nije bilo lako. Šta bih još mogla o sebi reći? Ne znam, na drugima je da procijene.

Po kome si dobila ime?

– Jedna mamina prijateljica se zvala Ljilja. Baš Ljilja, ne Ljiljana. Našli su mi takvo ime da ne mogu slaviti imendan, nijedna svetica nije bila Ljilja. Da su mene pitali, zvala bih se Anđela.

Bajka koju si najviše tražila da ti čitaju u detinjstvu?

– Rođena sam u doba kad nije bilo bajki. Sedamdeset sedmo sam godište i tad su djeca odrastala maltene sama. Roditelji su imali poslove, a mi smo nalazili sami sebi zanimacije. Nije bilo bajki ni pričanja priča, osim prepričavanja nekih dogodovština sa sela.

Na šta je najčešće usmerena tvoja prva jutarnja misao?

– Ujutro prvo pomislim: – Hvala bogu da sam zdrava i živa! A onda, da što prije kavu popijem i da svoj dan planiram.

Šta bi proglasila za najdosadniju aktivnost na svetu?

– Šah. Stvarno imam strpljenja za sve i svašta, ali ne i za šah. Bavila sam se rukotvorinama, pipavim radovima za koje treba imati živaca, ali šah – to je stvarno nešto najdosadnije što postoji na svijetu! U Udruženju paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Zenica trebalo je naći još jednu ženu da bi se napravila ekipa za takmičenje u šahu. – Nađite bilo šta u čemu ću da se takmičim, samo ne šah! – rekla sam.

Šta te najlakše isprovocira na psovku?

– Vožnja. Kad vidim da neko griješi u saobraćaju, znam biti k’o kočijaš. Isto, kad neko pretjera u svom izlaganju, a ne možeš budali dokazati da nije tako. Inače ne psujem.

Dok si bila devojčica, kako si zamišljala današnju sebe?

– Kao djevojčice, obično zamišljamo da ćemo biti pjevačice ili glumice, nešto čime ćemo zadobiti pažnju. Uvijek sam htjela da budem nešto posebno, da privučem pažnju na sebe – što se i desilo, samo na jedan sasvim drugi način. Nikada nisam stopljena s masom u kojoj su svi isti, jednostavno iskačem, odudaram čak i među svojim prijateljima. Uživam u tome, volim kad privučem pažnju. Ko ne voli? Svi mi volimo da se istaknemo po nečemu.

Kako si stekla invaliditet?

– Kad sam imala devetnaest godina, nastradala sam u saobraćajnoj nezgodi. Ja sam vozila, a sa mnom su bile sestra i prijateljica. Uvjeti na cesti su bili loši, automobil se prevrtao sa njih dvije unutra, a ja sam ispala. Nisam imala drugih povreda osim povrede kičme. U bolnici u Sarajevu, u tim prvim mometnima, samo sam se pitala šta je sa njih dvije, jesu li dobro. Kad sam čula da im nije ništa, smirila sam se. Nakon operacije u Sarajevu, nisam bila svjesna da nikada više neću hodati, mislila sam da je to trenutno tako i da će proći za par mjeseci. Niko mi nije otvoreno rekao kakva je to povreda. Znala sam da s leđima nešto nije u redu, ali nisam imala pojma da mi je kičmena moždina maltene skroz prekinuta, niti sam znala kakve to posljedice nosi. Iz Sarajeva su me poslali u Zagreb, gdje sam prvi put sjela u kolica. Nisam više bila vezana za krevet, mogla sam napolje, a kako sam bila pušač, samo sam čekala da izađem da bih mogla zapaliti. U Zagrebu se pokazalo da mi kičmena moždina nije presječena, nego oštećena, pa sam i dalje imala nadu da ću prohodati. Onda sam upoznala prijateljicu koja je bila na rehabilitaciji u Varaždinskim Toplicama i ispričala mi je kako tamo radi jedan doktor koji svima govori jedno te isto: – Više nikada nećete hodati. Ispričala mi je to kao upozorenje, da bi me pripremila za susret s njim. Taj doktor je stvarno arogantan. Ne pobijam ničije mišljenje, ali ne prihvata svako takav način obraćanja. – Ti znaš da više nikada nećeš hodati – rekao mi je. – Tu si na rehabilitaciji, osposobićemo te da radiš transfere iz kolica i da se osamostališ. Počela sam se smijati, jer je sve rekao baš onako kako mi je prijateljica ispričala. – Zašto se smiješ? – kaže on meni. – To uopšte nije smiješno, nego žalosno. Čitav život ćeš biti u kolicima. Rekla sam: – Dobro, šta sad. Neću hodati – neću hodati. Ali, nisam bila svjesna šta mi govori, jer me je prijateljica upozorila na njega, pa sam mislila: – Priča gluposti, on svima priča isto. – Samo se smij, vidićeš ti!

Šta ti je najviše pomoglo da prihvatiš život sa invaliditetom?

– Boravak u Varaždinskim Toplicama mi je i dan-danas motivacija. Kad me neko pita kako sam prihvatila novonastalu situaciju, kažem da je to samo uz pomoć i zahvalu svojim prijateljima koji su u istoj situaciji kao ja. Bilo je tamo mnogo ljudi iz mog kraja, ratnih vojnih invalida koji su godinama živili u Varaždinskim Toplicama. Došli su da me upoznaju i iste večeri poveli su me na rođendansku proslavu. Tad sam prvi put vidjela toliko korisnika kolica na jednom mjestu. Srednju školu završila sam u Zagrebu, gdje sam živila pet godina, i za sve to vrijeme nikada nikoga nisam vidjela u kolicima! Da li zato što se ljudi nisu pojavljivali ili zato što ja nisam obraćala pažnju, ne znam. Kad sam na tom rođendanu vidjela da oni i plešu, i smiju se, i piju, i zafrkavaju se… prvi put nakon dva mjeseca sam se opustila. Za mene su ta druženja bila posebna. Od tad smo redovno izlazili, hodali, bančili. Doktor mi je jednom rekao: – Ljiljo, došla si na rehabilitaciju, ne da bančiš! Za mene su ta druženja i izlasci značili rehabilitaciju, jer sam kroz to shvatila da se može živiti i sa invaliditetom.

Kad si se vratila kući, da li si imala utisak da treba iznova da gradiš sebe i svoj život?

– To je najveći problem bio. U Varaždinskim Toplicama bila sam dio čopora, osjećala sam da negdje pripadam. Ako smo izlazili u diskoteku ili kafić, bilo nas je bar deset. Stvorili smo svoj svijet i nismo obraćali pažnju na druge ljude. Kad sam se vratila kući, bilo je teško. Prvo roditelji nisu znali kako će sa mnom, iako sam se dosta osamostalila. Kod nas je običaj da, ako je neko bolestan, svi iz sela dolaze da ga obiđu. Svaki dan bi mi dolazio neko, svaki dan sam nekome nešto objašnjavala i dojadilo mi je da me gledaju kao vanzemaljca. Rekla sam jednoj prijateljici da bih voljela negdje izaći, kao prije, a kad sam se pojavila u javnosti, svašta sam doživila. U maloj sredini, na osobu s invaliditetom gleda se kao na osobu koja boluje od neke najzaraznije bolesti. U to doba to je bio bauk. Teško su mi padali pogledi nekih ljudi, sažaljenje je znalo da zaboli. Dešavalo se da me izbjegavaju oni s kojima sam se nekad družila, da se prave da me ne vide. Opet, neki drugi ljudi neočekivano bi prišli da pitaju kako sam. Proživljavala sam svašta i pitala se što sam im ja sad tako čudna, kad sam to i dalje ja, samo što ne mogu hodati. Ali, ima u ljudima nešto što je jače od zdravog razuma. Onda sam sebi rekla: – Šta to mene briga? Ostala sam ista, kakva sam bila prije invaliditeta. Ljilja koja sjedi u kolicima i dalje je Ljilja. Kad mi nije bilo ni do čega, namjerno sam izlazila i htjela sam da budem viđena. Neće moja invalidnost preći ni na koga! Jedva sam čekala da se opet vratim u Varaždinske Toplice, odakle sam otišla u Njemačku na šest mjeseci i tamo sam u potpunosti prihvatila svoj život. U Njemačkoj sam se osjećala kao ravnopravan član društva i prvi put sam kolicima mogla svugdje. Invaliditet nije predstavljao ništa strašno, niko nas nije gledao ni sažaljivo, niti s gnušanjem. Zahvaljujući tom iskustvu, stekla sam ogromno samopouzdanje. Više me nije zanimalo što će me neko pogledati ovako ili onako, šta će ko reći i kako će se ponašati. Imam svoj život i niko me više ne može pokolebati. Kako sam izgradila takav stav unutar sebe, menjao se i stav okoline prema meni.

Koliko je invaliditet uticao na tvoju ženstvenost i seksualno sazrevanje?

– U mladosti sam izgledala lijepo i uživala sam u pogledima. Nakon nezgode, i dalje sam voljela da se dotjerujem i godila mi je muška pažnja. Dok sam bila u Varaždinskim Toplicama, većinom sam imala prijatelje oko sebe, bila sam njihova mezimica i to mi je pasalo. Nikada neću zaboraviti kako mi je teško palo kad me je doktor pozvao na jedan razgovor. Okupio je sve doktore, medicinske sestre i fizioterapeute, posadio me pred njih i počeo da priča: – Svi znate Ljilju. Ljilja neće da radi terapije, ona samo banči, izlazi, stalno je s muškima. Naša je Ljilja jako lijepa, može se i udati, voditi ljubav, roditi dijete… Kad je doktor počeo o tome, samo su mi krenule suze. Prvi put sam postala svjesna da sam žena kojoj treba ljubavi i pažnje, a da to nikada neću imati. – Ko će mene u kolicima? Djelovalo mi je to kao napad, kao da je doktor htio da me isprovocira. Smijala sam mu se, pa je sad dočekao da mi kaže ono što me najviše boli. – Samo plači, kad si se znala smijati, znaš i plakati. Ne mogu ni opisati koliko mi je to teško palo, samo sam čekala da se sklonim odatle. Sebi sam bila zacrtala da više neću imati partnera, da mi je dovoljna privrženost mojih prijatelja. Ideja da imam muškarca za sebe bila je prekrižena u mojoj glavi. A kad je doktor počeo o tome, postala sam svjesna kako to i dalje želim, kako bi bilo lijepo da opet osjetim nježnost, ali: – Ko bi mene ovakvu htio? Znalo je to da me zaboli. Znam da smo mi žene drukčije, da ćemo prije prihvatiti muškarca s invaliditetom nego što će muškarci prihvatiti ženu s invaliditetom, u to sam se uvjerila. Moji prijatelji su nalazili djevojke, zabavljali se, ženili se. Koliko god sam bila privlačna, nikada nisam osjetila da bi mi se neki muškarac bez invaliditeta približio. Možda sam se ogradila i nisam tome davala prostora, ali opet je činjenica da će se muškarac teže odlučiti na partnerstvo sa osobom s invaliditetom nego žena.

Od čega je sve izgrađen taj osećaj da više nemaš pravo na partnerstvo?

– Kad sam nastradala, imala sam momka i on se ružno ponio prema meni. Ne znam kako bih se ja ponašala da se to njemu desilo, ali vjerujem da ga ne bih ostavila. Pokušali bismo, pa kako ide. Kad mi je bilo najteže, on nije ni pokušao da bude uz mene. Tad sam se razočarala u muški svijet i ogradila sam se, nisam više htjela emocionalno da se prepustim. Nas dvoje se nismo dugo zabavljali, možda pola godine, ali je ljubav bila ogromna. Dok sam bila u Sarajevu, svega jednom mi je došao u posjetu. Čula sam razne priče: – On plače za tobom, opija se za tobom… Ali, nikada nije bio uz mene. Tad nije bilo telefona kao danas, ali je bilo načina da dođe da me vidi. Bio je kukavica, nije to mogao da prihvati. Dok sam bila u Njemačkoj, valjda je čuo da bih možda mogla prohodati, pa je došao da se vidimo. Od tada se više nismo ni čuli, ni vidjeli. Kako se nije ženio, ljudi su pričali da me i dalje voli, da me nikad neće zaboraviti. Ali, to meni ništa ne znači. Prošlo je dvadeset godina, svako od nas dvoje ima svoj život. Međutim, prije četiri-pet godina mi se javio putem fejsbuka i razgovarali smo. Slagala sam da mu ne zamjeram ništa. Samo je čekao da mu dam, kako bi mi rekli, blagoslov. Ubrzo se oženio, dobio jedno dijete, pa drugo. Koliko god da mi je drago, toliko mi je i krivo.

U kojim još aspektima doživljavaš da si deprivilegovana zbog činjenice da imaš invaliditet?

– Najviše na svojoj koži osjetim arhitektonske barijere i uskraćivanje prava na ortopedska pomagala. Stav okoline se mijenja, ljudi sve više prihvataju osobe s invaliditetom, primjećujem susretljivost svugdje. Ali, arhitektonskih barijera je mnogo, a pomagala su teško dostupna.

Živiš u naselju Žepče, u okolini Maglaja. Kako procenjuješ životni standard žena s invaliditetom u tom kraju?

– Živim između Žepča i Maglaja i, koliko znam, jedina sam korisnica kolica u ovom kraju. Muškaraca ima, neki su stalno tu, drugi su u Hrvatskoj. Dosta se toga promijenilo, ali neke bitne stvari i dalje stoje u mjestu. Prošle godine smo urgirali u općini da se riješe pristupi ambulanti. Udruženje paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Zenica aktivno radi na pitanjima pristupačnosti, jer ono što je prilagođeno, ne služi ničemu. Rampa pred domom zdravlja ima takvu kosinu, da nema šanse da bih mogla ući. Ako i uđem, svi doktori su na katu. Fizijatar je do prošle godine bio u ordinaciji na drugom katu, pa niko od onih kojima fizijatar treba ne može do njega doći. Trebalo nam je dvadeset godina da ga premjestimo u prizemlje. Nije to samo problem korisnika kolica, nego i problem starih ljudi i roditelja s bebama. Na nama je da to riješimo. Danas postoje udruženja, mediji i društvene mreže kojima se može uticati na svijest ljudi. Ne znam kako smo se ranije borili bez toga. Prije su osobe s invaliditetom zatvarane u kuće, danas nam se javljaju da postoje, izlaze u javnost.

Bez čega ti je život nezamisliv?

– Bez cigara. Kad sam krenula na ronjenje, bila mi je prpa: – Šta ako mi instruktor kaže da moram baciti cigare? Kako ću? Samo sam čekala momenat kad će reći: – Pušači, ništa! Onda sam pitala hoće li biti problem ako nastavim pušiti. – Samo ti puši, ali nemoj da mi dođeš posle cigare odmah da stavljaš disalicu! Da se ne osjeti duvan na opremi.

Zašto je ronjenje uzbudljivo?

– Osjećaj je neopisiv! Osjećaš slobodu, nema pritiska, nema nigdje nikoga, samo mir i tišina. Opuštajuće je u svakom pogledu.

Kako si to otkrila?

– Bila je to moja dugogodišnja želja. Jedan moj prijatelj iz Hrvatske je ronilac i bilo mi je fascinantno sve što mi je o tome pričao. Rekla sam mu: – Kako bih ja voljela da ronim, ali gdje? Nema uvjeta. Nagovarao me je da se preselim u Hrvatsku, samo radi ronjenja, što nisam htjela. Ne volim previše riskirati, nisam fajter u smislu da stvari radim po svaku cijenu. Sad, kako me godine stižu, rizikujem i ulećem u sve, pa šta bude. Tad sam čekala i znala sam da će se ostvariti kad – tad, jer sam tako zacrtala. Onda sam čula da postoji kampus u Kikindi, gdje dolaze slovenački instruktori ronjenja za osobe s invaliditetom. Prijatelj me je povezao s njima, poslao mi je ronilačko odijelo i bila sam spremna da se zaputim u Kikindu. To je bilo to.

Kakve pripreme je neophodno proći da bi ronjenje bilo bezbedno?

– Sve zavisi od pojedinca. Ako je neko paničar, ako ima bilo kakvu sumnju ili strah, tu su pripremni razgovori. Kod mene je to jednostavnije: – Ja ću roniti – ronim! Nisam imala dileme, niti sam se bojala nepoznatog. Samo sam sjela u auto i odvezla se do Kikinde, a bilo je milion prepreka usput. Iste večeri smo išli na bazen i prvi put sam se susrela sa odijelom i opremom. Instruktor mi je dosta tvrdoglav i uporan, čvrst, bez ikakve snishodljivosti prema osobama s invaliditetom. Crkla sam dok nisam obukla odijelo, katastrofa je to navući na sebe! Toliko sam se napatila oblačeći odijelo, da sam se znojila i u vodi. Samo sam čekala momenat kad ću dobiti bocu, da dišem pod vodom. Zbog adrenalina ne možeš ni pohvatati sve što se dešava. Susretala sam se ranije s vodom, znala sam već da plivam, ali tad se činilo da ne znam ništa. Ipak, imaš slobodu, plutaš na vodi, ne možeš da potoneš. Upoznaješ svoje tijelo i opremu, otkrivaš kako tijelo reaguje, kako se ponaša u vodi, kako da balansiraš.

Šta su rizici?

– Još uvijek sam početnik, pa ne mogu mnogo o tome da pričam, ali rizici su ogromni. Moraš imati asistenta, uvijek se roni u paru, bilo da si osoba s invaliditetom ili ne. Kad sam drugi put zaronila u bazen, uhvatla me panika: – Šta, kud, kako? Kao da nisam bila svjesna situacije. Mislila sam da sam sama i samo sam tražila instruktorove noge, da se za njega uhvatim. To jeste sport koji je visokorizičan, ali ako se držiš uputa i pravila, nema problema.

Jedna si od dve korisnice kolica na svetu koje su ronile ispod leda. Čime je motivisan taj poduhvat?

– Opet ću spomenuti svog prijatelja ronioca. Kad sam vidjela da je ronio pod ledom, bilo je fascinantno: – Zar je moguće da neko može to napraviti? Onda me je moj instruktor pitao: – Ljiljo, hoćeš da roniš ispod leda? – Hoću! Nije bilo razmišljanja, jer me je to toliko fasciniralo. Prvo je i osnovno da moraš imati povjerenja u ljude s kojima radiš, a ja sam stekla ogromno povjerenje u svog isntruktora, da ne znam kako ću raditi s nekim drugim. Šta god da mi kaže, toliko mu vjerujem, da na sve odgovorim sa hoću. Pod ledom sam ronila u jezeru Kočevje, u Sloveniji. Put je bio dalek, nisam mogla u jednom danu da vozim do tamo, pa sam prespavala kod prijateljice u Zagrebu. Sutradan smo krenule zajedno i kasnila sam. Stigla sam na jezero kad su već trajale pripreme za zaron. Kad me neko pita kako je to roniti ispod leda, odgovorim da nemam pojma, jer sam morala požuriti. Tek u vodi sam osjetila šta sam napravila: – Ušla u ledenu vodu! Odijelo jeste zaštita, ali ne toliko da ti je toplo, ugodno i fino. Kad sam zaronila, osjetila sam kako mi koža bridi i peče od hladnoće. Bila sam oko pola sata u vodi, ispod vode možda petnaest minuta. Jezero je mutno, ne vidi se ništa, niti si svjestan gdje si, ali adrenalin radi. Da bih ponovila opet – bih! Bilo je to testiranje: – Koliko tijelo može u tako ekstremnim uvjetima? Poslije mi je bilo toliko vruće, da to nije bilo normalno. Rekla sam: – Moraću ovo češće, jer poslije nema zime!

Gde si sve ronila?

– Do sad sam ronila u bazenu, u jezeru pod ledom i na Jadranskom moru. Sve mi je bilo prvi put! Običaj je da, kad je nešto prvi put, stari ronioci uzmu svoja peraja i mlate te njima. Kad me to zadesilo, mislila sam: – Ovi Slovenci nisu normalni! Nisam znala da je to običaj. Voljela bih da prvi put zaronim i u nekim tropskim krajevima.

Jedna od želja ti je da postaneš instruktorka ronjenja za osobe sa invaliditetom. Šta je sve potrebno da bi to ostvarila?

– Našla sam sebi bazu, otkrila sam gdje mogu da ronim i mogu to finansirati, ostvarila sam svoj cilj. Moji prijatelji su to vidjeli i sada se kod njih javlja želja da probaju to isto. Tako sam sebi zadala novi cilj: da ronjenje dovedem u Bosnu, da neka druga Ljilja, koja sutra poželi da roni, ima mogućnosti za to. Plan mi je da prvo završim svoj tečaj ronjenja i da paralelno organiziram ronjenje za druge. Svi mogu da rone, bez obzira na vrstu invaliditeta. Finansijski to iziskuje mnogo, ali napraviću nešto. Koji sport nije skup? Ako gledamo isključivo iz tog aspekta, nikada se nećemo maknut: – Skupo je, sjediću kod kuće. Radi toga što sam ronila ispod leda, dobila sam vlastito neoprensko odijelo. Kompletna oprema košta pet tisuća evra, ali možemo početi od nečega što košta pet stotina.

Šta si rešena da uradiš tokom 2019. godine?

– Kao članica Sportskog saveza osoba s invaliditetom Maglaj, bavim se streljaštvom, pikadom i kuglanjem. Treniram dvaput tjedno i često idemo na takmičenja. Ronjenje guram kroz te druge sportove. Država koliko-toliko ulaže u neke sportove: streljaštvo, košarka u kolicima, odbojka. Kad je u pitanju ronjenje, ne znaju gdje da ga svrstaju da bi se moglo finansirati. Na tome treba raditi, stvari se pomalo pomjeraju i zadobila sam dosta medijske pažnje. Plan mi je da završim kompletnu obuku za ronjenje i da napravim projekat koji će pokrenuti ronjenje za osobe s invaliditetom u Bosni. Putovaću i ove godine: već u februaru u Sloveniju, a potom i u Rusiju. U posljednje dvije godine aktivnija sam nego ikad! Sve što radim, sad radim za sebe. Do skora sam bila posvećenija drugima, prvenstveno porodici. Bila sam uz mamu, dok se mlađe sestre i brat nisu osamostalili nakon što nam je otac umro. Kada mi je brat poginuo, posvetila sam se njegovoj djeci. Sad, kad su djeca porasla, tetka može nastupati. Do sad je sve bilo za nekog, ovo je sad samo za mene. I za sve Ljilje koje će doći.

Bilo šta što nisam pitala, a važno je dodati?

– Invaliditet ne treba biti prepreka ni za što. Sve možemo, ako ne upadamo u izgovore. Ako hoćeš, možeš; ne odjednom, to je istina. Treba istrajnosti. Radim za sebe, ali i za sve buduće Ljilje, da ne moraju prolaziti kroz ono što sam ja prošla. U Udruženju paraplegičara i oboljelih od dječije paralize radim i na tome da se omoguće veća prava za nabavku ortopedskih pomagala. Ja to sve mogu, dovoljno je da pozovem nekoga od svojih prijatelja i da samo kažem: – Halo, trebaju mi kolica! Ili: – Treba mi kateter! Šta god da mi treba, pošalju mi. Ali, doći će jedna Ljilja koja nema takav krug prijatelja. Ona treba da ostvaruje svoje pravo na pomagala, kao i sva druga prava.