Melisa Osmanović (1992) iz Pule dugo vremena se bavila sportom i ostvarila je zapažen uspeh u boćanju za osobe s invaliditetom. Tri godine za redom bila je proglašena najboljom sportistkinjom grada Pule za osobe s invaliditetom i šest godina za redom najboljom boćaricom u Hrvatskoj za osobe s invaliditetom. Melisa je po struci ekonomistkinja, u slobodno vreme voli da čita psihološke romane, vozi, sluša muziku, kuva, putuje. Aktivna je u Durštvu distrofičara Istre. Nedavno je objavila svoju prvu knjigu pod nazivom Tlo pod nogama i tim povodom sa Melisom razgovaramo o njenim spisateljskim porivima, pretakanju proživljenih iskustava u autobiografski tekst, njenom odnosu prema kolicima, sportu, životu.
Kada se pojavila tvoja potreba da pišeš? Šta si sve pisala pre prvog romana?
– Ovo mi je prvo književno djelo u životu, nisam do sada pisala. Dugo godina se kuhalo u meni da napišem ovaj roman, prvenstveno zbog toga da se upozna malo pobliže svijet osoba s invaliditetom. Sudjelovala sam na par promocija knjiga mojih prijatelja, također osoba s invaliditetom, uvidjela sam da se može i pojavila se želja i potreba sa pisanjem. Nisam htjela pisati duge ljubavne romane ili poezije. Već sam htjela da to bude baš autobiografsko djelo ili ništa drugo.
Kažeš da je godinama postojala ideja o knjizi, a da je početkom 2020. pala definitivna odluka da je počneš pisati. Kako si prepoznala da je ideja sazrela za realizaciju? Je li bilo neke prelomne tačke koja ti je ukazala da je pravo vreme? Krajnje vreme?
– Možda bi čak roman i prije nastao, ali sam uvijek čekala da još nešto ostvarim, da još mogu neke stvari doživljeti, da bih onda mogla to i napisati, ali onda sam u jednom trenutku osvjestila i donijela odluku da ne želim ništa više čekati. Da imam dovoljno materijala, iskustva, htijenja i događaja koje sam proživjela i preživjela da ih iznesem na papir. I da, ako predugo čitam, knjiga neće nastati, niti napisati se sama. Mislim da je bila samo dovoljna jedna odluka, koju sam iznijela do kraja. Kao i velika hrabrost. Jedino što sam htjela je da knjiga bude napisana do mojeg tridesetog rođendana.
Šta si sve morala pročitati da bi napisala ovu knjigu?
– Ja bih ovo pitanje postavila malo drugačije: – Šta si sve morala proživjeti da bi napisala ovu knjigu? – jer ova knjiga iznosi jedan život uz događanja i iskustava na svojoj koži. Naravno, volim čitati od malena. Najviše sam čitala u srednjoj školi, psihološke romane od, na primjer, Paula Coelha, i tražila odgovore na neka svoja životna pitanja, dok su druga djeca izlazili vani i družila se. Tako da, hoću reći da mi je sam pojam knjige pomogao pronaći neke odgovore i zato sam sada odlučila da ja nekom budem odgovor, odnosno moj roman.
Zašto baš autobiografski roman? Je li doslovno u pitanju autobiografija ili autofikcija?
– U pitanju je autobiografija koja sadrži 108 stranica. Počinjem je od samog početka, od mog rođenja do danas, o mojem školovanju, o suočavanju i prihvaćanju svoje dijagnoze – mišićne distrofije, ljubavnim odnosima, putovanjima, kuhanju, automobilu, sportu, mojim strahovima i željama, kao i važnosti same rehabilitacije. Puno sam se obraćala i roditeljima djece s invaliditetom, da znaju kako se ponašati i što ih sve očekuje kada otkriju dijagnozu svog djeteta. U tim početnim i najtežim situacijama, kad pomisle da im je svijet stao. A nije, nikako. Gledala sam samo kroz svoj primjer, da bi meni bilo puno lakše u životu da sam imala tako neku knjigu uz sebe i da sam znala što me sve čeka i što sa sobom nosi moje stanje. Htjela sam pisati o nekim pitanjima koje osobe bez invaliditeta imaju o nama, a da ih nikada nisu postavili zbog srama ili neugode. Uglavnom, da se o osobama s invaliditetom malo više govori u javnosti, ne u lošem, žalosnom i tugujućem smislu, već u informativnijem, pozitivnijem i drugačijem tonu. Knjiga sadrži mudre izreke, privatne fotografije iz različitih životnih perioda, unutra je jedna pjesmica, kao i jedan slatki recept. To je u stvari edukativna, motivirajuća knjiga i može je pročitati svatko.
Kako si došla do naslova i šta se krije iza tih reči Tlo pod nogama? Je li to ključ celokupne priče?
– Kada sam počela pisati, nisam imala naziv knjige. Nisam se ni brinula oko toga, jer sam znala da će mi vremenom doći ideja. Onda sam došla do četiri prijedloga za naslov i pustila sam par mjeseci da odlučim koji će to biti. Nisam htjela sebe forsirati. Čak sam bliske prijatelje pitala kako im zvuči i za koji glasuju i onda, priznajem, sama sam donijela odluku. Da, Tlo pod nogama zaokružuje cijelu moju životnu priču i proteže se kroz cijelu knjigu, te tako i završava. Moje tlo pod nogama bi značilo da sam hodala do svoje dvanaeste godine, da sam osjetila kako je to hodati i osjećati tlo pod nogama. Drago mi je da sam imala tu priliku, makar samo nekoliko godina. U knjizi pišem i opisujem koliko mi je to značilo. Poslije sam zbog invaliditeta morala sjesti u invalidska kolica.
U predgovoru stoji: Ova je knjiga sve što trebate govoreći o motivaciji za danas. Za sutra. Za ostatak vašeg života. Jesi li imala svesnu nameru da to postigneš, ili je u predgovoru dato jedno od mogućih značenja i tumačenja?
– Da, bila sam svjesna da bi knjiga mogla biti motivirajuća. I htjela sam, na kraju krajeva, da bude. U stvari, biti će onakva kako je ljudi shvate, vjerojatno svatko na svoj način, kao što me svaka osoba upoznala i ima svoje mišljenje o meni, tako će imati i o mojoj knjizi. Ja znam svoj pravi razlog pisanja i meni je to dovoljno.
Kako se odvijao proces pisanja? Šta su bila ushićenja, a šta strepnje?
– Sam proces pisanja trajao je tri godine. Cijela 2022. godina je prošla kroz uređivanje, lektoriziranje, oblikovanje, biranje dizajna i naposljetku tiskanja knjige. Praktički, kada sam krenula u realizaciju knjige, nisam poznavala niti jednu osobu za suradnju. Počela sam kopati i tražiti na internetu i pronašla sam lektoricu Nelu Baričević iz Zagreba, divnu mladu ženu koja me poslije usmjerila i pomogla pronaći još neke ljude koji su mi pomogli kroz uređivanje knjige. Nekako je išlo sve svojim tempom i tako sam pronalazila i druge suradnike. Imala sam strepnji u pisanju, pogotovo zato jer je ovo autobiografija, pisanje o sebi. Upravo zato nije bilo lako pisati i nekada nisam znala do koje mjere da idem. Što je to što bi ljudima bilo bitno da čuju, da doznaju, a da ne ispadne da nešto glumim, da fingiram svoj život, a sa druge strane, ipak sam htjela zadržati neke stvari za sebe i imati neku svoju intimu, kao i intimu bliskih ljudi. Rekla bih da sam zastrugala jedan sloj svog života. Onaj najbitniji i najvažniji za mene. Isto tako nisam puno pričala drugima da pišem knjigu, niti komentirala o tome, htjela sam imati neki svoj mir i kraj sebe samo neutralne i objektivne osobe. Naravno, roditelji i bližnji su znali za to.
Počinjem knjigu od početka, od mog rođenja, djetinjstva, otkrivanje i suočavanje s bolešću, prihvaćanje dijagnoze, o svojim roditeljima, putovanjima, sportu, budućnosti, bontonu osoba s invaliditetom. Rastumači nam malo temu bontona.
– Shvatila sam da je bonton osoba s invaliditetom jako malo zastupljen u javnosti, u medijima, odnosno, da jako mali broj ljudi uopće zna da postoji neki takav bonton. Zato sam htjela da se u mom romanu to nalazi. Da ljudi znaju kako da priđu osobi s invaliditetom, da znaju kako da se postave u nekoj situaciji. Prvo i osnovno, kada pričate s osobom s invaliditetom, usredočite se na osobu, a ne na njen invaliditet. Držite kontakt očima s osobom kad razgovarate s njom. Služite se svakodnevnim izrazima poput: vidimo se, idemo pješke, čujemo se. Važno je služiti se uobičajenim izrazima, bez obzira na to kakav invaliditet ima osoba s kojom razgovarate. Nemojte se bojati krivih riječi. Govorite izravno osobi s invaliditetom, a ne njezinoj pratnji, kao da ta osoba ne postoji ili ne razumije. To mi se osobno znalo desiti nekoliko puta, pretežno u trgovinama, kada bih išla s asistenticom. Tada je bitno da im to i kažemo, da ih usmjerimo i ukažemo na tu pogrešku. Mi smo ti koji možemo i moramo stvari mjenjati, a ne čekati da to učini netko drugi za nas ili pak prešutjeti.
Nekada ostavljamo stara i dobivamo nova kolica. Kao i u životu. Neke stvari odlaze, da bi došle nove. Volite ih i prihvatite ih kao i druge stvari na sebi ili oko sebe. Tražite da budu prihvaćena. Nemojte ići ispod toga. Nemojte birati. Ona dolaze u kompletu s vama. Na kraju krajeva, kolica su samo komad metala, puno je bitnije tko ih vozi.
…
U kontekstu odnosa s drugima i mojih kolica, voljela bi naglasiti da mi je uvijek u odnosima bitno da moja kolica budu prihvaćena od početka. Naravno, nije se uvijek dešavalo da to bude tako, ali bi zato gotovo uvijek takvi odnosi brzo završili. Naprosto bih uvidjela da se osoba ne osjeća ugodno u javnosti sa mnom, da joj je teško nešto mi pomoći, dodati, da nije toliko zainteresirana za razgovor. Jednostavno da se ti odnosi neće nastaviti, da su kratkog vijeka.
Odlomci iz knjige Tlo pod nogama
U jednom delu knjige govoriš o svom odnosu prema kolicima. Kakav je to odnos?
– To je jedan buran i specifičan odnos. Kolica su mi se na početku, odnosno, onog dana kada sam ih počela koristiti, služila kao neki spas. Spas od teškog i mukotrpnog dizanja. U početku nisam znala točno šta sve ona nose. Poslije sam doznala i polako smo se sprijateljili. Bilo je faza kada sam ih htjela baciti, slomiti, zapaliti da ih više nikad ne vidim. Nekada sam od njih tražila puno odgovora, a da sam natrag malo ili ništa dobivala. Nekada su zbog njih ljudi odlazili od mene, ili su im predstavljala neki teret. Ali, naučila sam ono najvažnije: da ih se ne sramim. Ona su moje noge, vode me gdje god ja želim i svaki dan mi pomažu da se krećem. Pomogla su mi shvatiti tko želi biti uz mene, a tko ne. Ubrzala su taj proces, što je na neki način i dobro. Mi smo ti koji odlučujemo kako ćemo gledati na njih.
Zašto si odlučila da knjigu objaviš u vlasititoj nakladi?
– Iskreno, jer mi je to ubrzalo proces pisanja i uređivanja. Nisam ni tražila izdavača, prvo jer nisam znala kako to ide, drugo jer sam mislila da će to dugo trajati i da se izdavačima neće svidjeti moj rukopis. Htjela sve sama urediti, po svome, a ujedno sam štedjela neko vrijeme za troškove izdavanje knjige jer sam znala da će ih biti.
Aktivna si u Društvu distrofičara Istre. Predstavi nam ukratko to udruženje. Šta su vodeće aktivnosti koje sprovodite i zbog čega ti je važan rad u udruženju?
– Društvo distrofičara Istre je bila prva stanica u otkrivanju moje dijagnoze. Vrlo rano su me učlanili u tu udrugu, već sa 10 godina. Mojim roditeljima je pružila odgovore na sva pitanja koja su ih mučila u toj prvoj fazi otkrivanja invaliditeta. Kad sam imala tri godine, saznali smo da imam nasljedno, genetsko stanje, da su mi mišićna vlakna neobično osljetljiva na oštećenje, a prva sam u obitelji s tim invaliditetom. Upočetku sam bila jedna od aktivnijih članica društva, a prije par godina postala sam dopredsjednica. Društvo distrofičara Istre nastalo je davne 1974. godine, s ciljem da okuplja, skrbi i pomaže osobama sa mišićnom distrofijom, odnosno, srodnim neuromuskularnim stanjima. Sprovodimo razne programe, projekte i aktivnosti, poput psihosocijalnih, likovnih i kulinarskih radionica. Odlazimo na terapijsko jahanje, koristimo bazene i plivanje u ljetnim danima. Imamo posudbu ortopedskih pomagala. Jedan od bitnih programa koji sprovodimo je program osobnih asistenata, što nam je od izrazite važnosti. Prije dvije godine sam postala i djelatnica društva kao koordinatorica tih navedenih aktivnosti.
Višestruka si prvakinja Hrvatske u boćanju za osobe s invaliditetom i tri godine za redom proglašena si najboljom sportašicom s invaliditetom grada Pule. Kako bi objasnila boćanje kao pojam ili smisao boćanja nekome sa druge planete?
– Sport koji je iznimno zanimljiv i zarazan. To je dvoranski i jedini paraolimpijski sport kojim se mogu službeno i profesionalno baviti isključivo osobe s najtežom vrstom invaliditeta, odnosno, sa stoprocentnim tjelesnim oštećenjem ruku i nogu. Cilj je igre biti što bliži ciljnoj boći koja je bijele boje i naziva se bulin. Boćanje se dijeli na četiri kategorije. U Hrvatskoj je sve popularnije u zadnje vrijeme.
Kojim sve životnim aspektima doprinosi bavljenje sportom i šta za tebe znači biti proglašena najboljom?
– Smatram da je sport izuzetno važan za formiranje identiteta, za veće samopouzdanje. Sport kao takav ima svrhu osnaživanja, puno pomaže u održavanju fizičkog stanja i od ogromne je važnosti za mentalno zdravlje. Biti proglašenom najboljom definitivno je, bez lažne skromnosti, jedan divan osjećaj koji te hrani velikom dozom hrabrosti, pozitive, snage i vjere. Kada naučiš na taj osjećaj, stalno bi još i još. A to je znalo imati i svoju cijenu, puno sati treniranja, vremena, požrtvovnosti, samodiscipline i mentalne snage. Osobama s invaliditetom je jako važna organiziranost, meni je sport to omogućio i tome me naučio.
Šta bi današnja ti rekla trogodišnjoj sebi?
– Da se ne boji ničega i da vjeruje u sebe. Da sebi daje više prilika, te da je puno toga prolaznog u životu i da zbog toga treba uživati i osvjestiti kada ti je lijepo.
Prva promocija knjige Tlo pod nogama Melise Osmanović zakazana je za sredu, 8. februar, u 16 časova, u Gradskoj knjižnici i čitaonici Pula.
Knjiga se može poručiti kod autorke lično, putem mejla melisa.osman12@gmail, fejsbuka i instagrama. Melisa ih šalje na adrese širom sveta.
