Povodom Međunarodnog dana devojčica, na Portalu o invalidnosti objavljujemo serijal tekstova o odrastanju žena s invaliditetom. Zabeležena iskustva i sećanja na detinjstvo autentične su priče žena s invaliditetom koje su odrastale u poslednje tri decenije prošlog veka i na smeni vekova. Neke od priča koje su ispričale o devojčicama u sebi objedinjene su u publikaciji Sećanja na detinjstvo: odrastanje žena s invaliditetom u izdanju Organizacije IZ KRUGA VOJVODINA.
U nastavku čitate sećanje Rachele Sindičić iz Rijeke.
Kao djevojčica bila sam znatiželjna, vesela i vrckava.
Kako sam nešto kasnije prohodala, u najranijem djetinjstvu bila sam uglavnom okružena odraslim ljudima i u društvu majke koja mi je pomagala premostiti barijere i svladavati izazove odrastanja s lokomotornim invaliditetom.
Bila sam svjesna svoje različitosti, ali sam se usredotočila na razvoj svojih ostalih sposobnosti.
Kako sam po prirodi otvorenog duha, komunikativna i zabavna, stekla sam prijatelje, nova poznanstva koje je moja vedrina i inteligencija uvijek držala na okupu.
Stalno sam smišljala scenarije za igrokaze i predstave i dodjeljivala uloge djeci, pjevala i veselila se životu.
Slika te djevojčice prati me i danas. I danas mi znaju reći: – Daj uozbilji se malo, neozbiljna si za svoje godine.
Nekako mislim da je važno ostati zdrav u glavi, a da su godine samo broj.
Bitno je baviti se stvarima koje nas čine veselima i radosnima, čuvati tu djevojčicu u sebi.
Bila sam djevojčica koja nije mogla hodati, s poteškoćama u kretanju, a danas ta ista djevojčica planinari, završila je fakultet i radi.
Nekada sam sa strahom išla na fakultet, bojeći se da će to biti uzalud, u smislu da možda nikada neću raditi.
Ali negdje duboko u sebi znala sam da, ako se potrudim, život će mi donijeti i lijepih stvari.
Draga djevojčice, budi uvijek ono što jesi i hrabro naprijed, nikad ne znaš koja je slijedeća lijepa stvar o koju ćeš se spotaknuti, samo živi i ne odustaj od onoga što te čini sretnom i veselom.
Kao djevojčica htjela sam svirati klavir, a zbog prioritetne potrebe za što većom samostalnosti prije škole i discipline u rehabilitaciji, nisam to stigla, a ni majka mi to nije mogla financijski priuštiti.
Puno godina kasnije ta želja se ostvarila i notno sam se opismenila.
Želim reći da za dobre stvari nikad nije kasno, a snovi ovu djevojčicu u meni drže budnom i tjeraju naprijed.
Rođena sam i odrasla u Rijeci, gradu čiji je rockerski identitet uvelike utjecao na moje stavove i razmišljanja, muzika je uvijek bila jako bitan faktor koji me pokreće i uz koju vezujem samo lijepe uspomene.
Tek sam puno godina kasnije osvijestila da taj isti grad i nije toliko otvoren prema različitostima, kako su mi to uvijek u djetinjstvu govorili.
Danas mislim da sam puno ispred vremena u kojem sam odrastala, jer sam zbog invaliditeta morala tražiti načine da preživim i time fleksibilizirati neke svoje stavove.
Kakva bih bila da sam odrastala negdje drugdje, vjerovatno ista kao i danas. Možda bi drugačije mjesto donijelo i neke druge ljude, izazove ili situacije s kojima bih se možda lakše nosila, teško je znati.
Tu sam gdje sam i idem dalje, njegovati svoju osobnost i talente, ploveći kroz život kako najbolje znam i umijem.
