Mirna Brođanac (1992) profesorica je hrvatskog jezika i književnosti, komparatistica i knjižničarka. Sve studije završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gde trenutno pohađa postdiplomske doktorske studije Informacijskih i komunikacijskih znanosti. Njene kratke priče objavljivane su u časopisima i na portalima, pisala je književnu kritiku za booksa.hr, učestvovala na radionicama kreativnog pisanja i objavila poeziju u zajedničkoj zbirci grupe autorki pod nazivom Povezija (2022). Mirna je autorka nedavno objavljene slikovnice Lanina škola, nastale u okviru međunarodnog projekta Every Story Matters (Svaka priča je važna), projekta koji podstiče inkluzivnu književnost. Lanina škola prva je slikovnica u Hrvatskoj koja tematizuje iskustvo polaska u školu devojčice s invaliditetom.

Mirna za sebe kaže da je spisateljica u nastajanju, a u delove svog identiteta ubraja i to što je kći, sestra, nećakinja, prijateljica, strastvena čitateljica i osoba s tjelesnim invaliditetom. Književnost za Mirnu Brođanac nije samo profesionalno opredeljenje, već životna strast.

– Sve je u mom životu povezano s ljubavlju prema književnosti. Književnost je moj san, put i alat pomoću kojeg pokušavam  učiniti život nečim što se zaista isplati proživjeti i to baš u ovoj koži – kaže.

Sa Mirnom Brođanac razgovaramo o njenim opsesivnim temama, angažovanoj književnosti, stvaralačkim procesima i objavljenim knjigama.

Završila si dvopredmetne studije, Komparativna književnost i Hrvatski jezik i književnost, a trenutno si na doktorskim studijama na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Iz tvog iskustva, da li akademska sredina podržava i neguje književno stvaralaštvo mladih ili, naprotiv, nehotično ugnjetava kreativnost?

– Smatram da je akademska sredina s bolonjskim sustavom puno opterećenija, nego što je to idejno zamišljeno. Studenti broje bodove, a profesori izostanke i svi polako zaboravljaju svoju prvotnu motivaciju što ne ostavlja mnogo prostora za kreativnost. Naravno, uvijek postoje iznimke. Šteta što su rijetke.

Pišeš poeziju, kratke priče, u procesu si pisanja romana. Šta je tvoje primarno književno opredeljenje, poezija ili proza? Daješ li sebi prostora za eksperiment  u književnosti?

– Sigurnija sam u sebe kao prozaisticu. Naravno, upravo poezija je za mene jedan oblik eksperimenta koji mi je potreban kao nekome tko jedino u pisanju nalazi  istinski prostor slobode. Oduvijek mi je bilo teže napisati pjesmu, nego priču, pa onda i povjerovati da je ta pjesma dobra. Poezija me zato i veseli. Zabavlja me izlaziti iz komfor zone i upuštati se u drugačije poigravanje jezikom te drugačije promišljati o svijetu i samoj sebi. Zapravo, kad bolje razmislim, sve što sam ikad napisala, plod je eksperimenta jer čak i kad imam nekakav plan, tekst i život odrade svoje i odvedu me u neslućene predjele. Ne mogu skakati u stvarnosti, ali pišući itekako skačem. To je posebno i neobjašnjivo iskustvo.

Šta su tvoje opsesivne teme?

– Svi moji likovi su autsajderi, a glavni su gotovo uvijek žene. Žene na marginama. Moja opsesivna tema bi prema tome bila: Položaj različitih u patrijarhalnom sustavu i njihovi pokušaji pronalaska vlastitog mjesta pod suncem. Ta se tema onda može granati na manje kao što su: Tijelo i to tijelo kao predmet srama, žudnje, nasilja…, šutnja od koje se, kako mudro tvrdi Slavenka Drakulić u svom romanu Mramorna koža može umrijeti, fenomen slobode i gdje su mu granice te, naravno ljubav od koje ljudi u zadnje vrijeme pomahnitalo bježe. Možda zvuči naivno ubrojiti ljubav u opsesivne teme, ali znate, brat mi često kaže da sam ja žena kojoj partner nije nužan jer sam zaljubljena u ljubav i nije sasvim u krivu. Ispunjava me secirati fenomen ljubavi i pišući sebi i drugima dokazivati da se ona može transgeneracijski prenositi lakše od trauma.

Koliko ti je važno da u svom književnom stvaralaštvu tematizuješ iskustvo invaliditeta?

– Iz svoje kože ne mogu, a ona je obilježena invaliditetom, stoga je to iskustvo neprestano prisutno u mojim tekstovima, ali nije uvijek dominantno jer su oni tematski višeslojni. 

Može li insistiranje na angažovanoj književnosti ubiti književnost? Kakav je tvoj stav o tome?

– Svijet propada u mračnu provaliju i angažirana književnost nam je potrebnija nego ikad, što se najbolje vidi po pozitivnoj recepciji sjajnog romana voljene mi Ivane Bodrožić Sinovi, kćeri širom regije. Angažiranost osnažuje književnost i omogućava joj da od lijepog teksta kojim čitatelj ispunjava slobodno vrijeme postane pokretač promjena  na ovim mržnjom obremenjenim prostorima, a to je, po mom skromnom mišljenju hrabro, riskantno i prijeko potrebno postavljanje novih, čvrstih temelja za sretniji život onih koji dolaze nakon nas.

Šta je najveći neprijatelj tvom pisanju?

– Najveći neprijatelji mom pisanju su: manjak vremena, prevelika očekivanja koja si postavim i crv nesigurnosti koji ponekad gricka prohodnost teksta.

Koji autori i knjige zauzimaju posebno mesto u tvom čitalačkom iskustvu?

Iz svake pročitane knjige izvučem nešto dobro za sebe, ali slijedeće uvijek preporučam i, ako ih uspijem nabaviti, poklanjam: Milan Kundera: Nepodnošljiva lakoća postojanja;  Arnon Grűnberg: Tirza; Slavenka Drakulić: Frida ili o boli;  Azar Nafisi: Lolita u Teheranu; Aneta Vladmirov: Pakao ne možeš poljubiti da prođe;  Han Kang: Vegetarijanka;  Olja Savičević Ivančević: Adio kauboju; Julijana Matanović: Bilješka o piscu;  Darko Cvijetić: Što na podu spavaš; Dubravka Ugrešić: Ministarstvo boli;  Primo Levi: Zar je to čovjek; Miljenko Jergović: Mama Leone; Irena Vrkljan: Berlinski rukopis;  Jasminka Petrović: O dugmetu i sreći;  Betina Ilić: Bilješke iz Petrove šume;  Alice Walker: Boja purpura; Ivica Prtenjača: Uzimaj sve što te smiruje;  Mirela Gašpar: Spori odron;  Ivana Bodrožić: Sinovi, kćeri;  Magdalena Mrčela: Između;  Andrijana Kos Lajtman Plava i smeđa knjiga.

Pisala si književne kritike za booksa.hr. Zahvaljujući internetu, društvenim mrežama i blogovima, danas svako može objaviti književnu recenziju, prikaz, osvrt ili kritiku, bez obzira na analitičke sposobnosti i književno-teorijska znanja. Pored toga, čini se da je savremena kritika (ako je uopšte kritika) više u službi marketinga i prodaje nego što je u službi kvalitetne književnosti. Kakvo je tvoje poimanje književne kritike danas, mogu li je svi pisati i šta jednu književnu kritiku čini smislenom?

– Svaka kritika pa tako i književna je duboko subjektivna i to je za mene čini problematičnom. Ne postoje uvriježeni kriteriji smislene književne kritike, ali smatram da je smislena svaka književna kritika koja uspije ponukati čitatelja da određenom djelu pokloni svoje vrijeme, bila ona pozitivna ili negativna. Važno je čitatelja nagovoriti da propita stav kritičara. Da, danas svatko može galamiti i izraziti mišljenje, ali napisati dobru kritiku ne može svatko. Vjerujem da i dobri pisci i predani čitatelji znaju prepoznati dobrog kritičara jer svima njima na neki način podjednako pristaju sve tri uloge.

Hrvatska si predstavnica na međunarodnom projektu pod pokroviteljstvom Evropske unije Every Story Matters. Kako bi nam ukratko predstavila projekat i svoj udeo u njemu?

– Svatko ima pravo otkrivati ​​literaturu i stvarati priče, bez obzira na socio-ekonomsku ili kulturnu pozadinu, spol, seksualnu orijentaciju ili mentalne i fizičke sposobnosti. Ipak, nemamo svi jednake mogućnosti za to. Ta nejednakost jako se dobro vidi, ako zavirimo u knjige na kojima smo odrasli. Premda svi znamo da sva djeca zaslužuju junake s kojima se mogu identificirati, takvih likova za djecu s teškoćama u razvoju i mlade s invaliditetom gotovo da i nema. Rijetki su u čitavoj Europi. Europski kreativni projekt ESM je najbolja promjena koja se mogla dogoditi na području europske književnosti za djecu i mlade jer je omogućio da nas šestero potpuno različitih kreativaca pod vodstvom svojih fantastičnih mentora napišemo i/ili ilustriramo inkluzivne priče i podarimo djeci i mladima likove kakvi su nama nedostajali u djetinjstvu. Stvarajući različite priče, izgradili smo jedinstveno prijateljstvo snažnije od svih granica i predrasuda. Ako se mene pita, takvo je zajedništvo nešto najljepše što se može dogoditi ljudima. 

Na tom projektu mentorka ti je Olja Savičević Ivančević. Šta je najdragocenije što si od nje naučila?

– Olja Savičević Ivančević naučila me da uspjeh moje knjige počinje od mog osobnog povjerenja u snagu priče koju sam napisala i uvjerenja da je ta priča dio spomenute angažirane književnosti, a takva književnost ima cilj biti most među ljudima.

Rezultat vaše kreativne saradnje je slikovnica Lanina škola. Kako je nastajala i po čemu je ova slikovnica drugačija od ostalih priča i slikovnica za decu?

– Od prve rečenice do tiskane knjige prošlo je skoro dvije godine. Pisana je u izazovnom vremenu pandemije, ali uz puno smijeha, dobre volje i Oljinog strpljenja. To je prva slikovnica u Hrvatskoj koja govori o prvom danu škole djevojčice s invaliditetom. Velika mi je želja da postane obrazovni materijal u školama i pomogne uzbuđenim učenicima da lakše svladaju izazov međusobnog prihvaćanja.

Ove godine objavljena je zbirka pesama polaznica radionica poezije pod vođstvom pesnikinja Anete Vladimirov i Betine Ilić pod nazivom Povezija u kojoj su zastupljene i tvoje pesme. Reci nam nešto o tom radioničarskom iskustvu, zajedničkim kreativnim procesima, saradnji sa drugim pesnikinjama… Kako si se opredelila za poetske radionice, zbog čega su važne i po čemu ćeš ih pamtiti?

​- Povezija je objavljena u travnju ove godine. Teško je opisati naše radionice nekome tko nije sudjelovao. To nisu bile tipične radionice. To su bila mala subotnja čuda ženske pjesničke energije i sinergije. Najbolje ih opisuje dio iz moćnog manifesta kojim smo završile našu snažnu zbirku pa ga stoga citiram:

Aneta Vladimirov je odana prijateljica koja me uvijek potiče da  pomičem granice u svojoj svijesti i istražujem koliko daleko mogu stići bez obzira na fizička ograničenja, strahove i sram.  Činilo mi se divno korisnim vidjeti što možemo zajedno postići, ako sve to stavimo u poetski kontekst, zato sam se prijavila na poetske radionice na kojima sam stigla najdalje, do istinske sebe. To je spoznaja koja će zauvijek svijetliti u meni.

Odakle naslov Povezija i šta je zajednička nit koja objedinjuje pesme unutar zbirke?

– Taj genijalan naslov točno opisuje kako nas je povezala poezija, a smislila ga je naša divna Betina Ilić tijekom skupnog rada na manifestu. Pjesme ujedinje  stapanje naših različitih pjesničkih glasova u jedan gromoglasan krik koji prekida šutnju i dokida sram. Svaka je pjesma odjek tog krika koji čitateljima otvara oči,  a nas iscjeljuje. Da bi bile zdrave, umjetnice moraju biti glasne.

Kakav je osećaj nakon objavljivanja knjige? Zadovoljstvo, euforija, potrošenost, praznina ili nešto peto?

– Svaki put kad prođem trgom zastanem ispred izloga Knjižare Ljevak i gledam u slikovnicu pokušavajući se uvjeriti da ne sanjam život kojeg živim. Ponekad mi se čini da sam promatrač što čeka da vidi kakav će biti ishod. Ne usudim se ni radovati koliko bih mogla jer živimo u čudnom vremenu. Kad se u vašoj blizni događaju povijesne strahote, naprosto morate biti oprezni sa srećom.

Šta si još zacrtala da ćeš uraditi do kraja godine?

– Do kraja godine planiram skupiti dovoljno bodova za upis iduće godine doktorskog studija, otići na dva putovanja, promovirati Laninu školu u mojoj osnovnoj školi, završiti rukopis prve samostalne zbirke poezije i priušti si pravi dernek s najbližim prijateljima.

Bilo šta što nisam pitala, a važno je dodati?

– Za kraj bih voljela istaknuti kako  duboko vjerujem da je za sve ljude, a osobito za nas osobe s invaliditetom, najvažnije nikada ne pristati na ulogu žrtve i činiti sve što je u našoj moći da u očima drugih  ponajprije budemo ono što smo samima sebi, da naš invaliditet bude tek detalj koji ne opterećuje. Percepcija svega u okolini ovisi o dojmu promatrača i kutu gledanja.

Fotografije: Privatna arhiva Mirne Brođanac

Marijana Čanak