Pitanje položaja žena sa invaliditetom se nekeko uvuklo u pokret osoba sa invaliditetom Bosne i Hercegovine na mala vrata. Aktualizovala ga je Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom sa svojim članom 6, ali mi, žene sa invaliditetom, to nismo osjetile u svojim životima, svojim akcijama. Kako? Nema nas na čelu velikih organizacija osoba sa invaliditetom, nismo bile samoorganizovane niti se kad naš pol uzima u obzir kada se kreiraju usluge namijenjena nama. Bile smo sasvim nevidljive.
Pisale smo članke, bile smo u emisijama, protestvovale smo na ulici, govorile o našim pravima i podršci koja nam je potrebna u zajednici. Ostale smo nevidljive.
A onda smo odlučile da nas bolje pogledaju – doslovno!
Organizovale smo modno fotografisanje i modnu reviju. Prije svega za nas same. Da naučimo da prihvatamo i volimo sebe, da se podsjetimo da možemo na naslovnice časopisa, da pokažemo da smo sve mi žene više od onog što vidiš „na prvu“.
Nije ovo priča o šljokicama, haljinama i viskom štiklama. Ovo je priča o mudrim aktivistkinjama i snazi pozitivne ideje.
Identifikujući problem žena sa invaliditetom da dožive i prihvate sebe kao žene i uvidjevši da zajednica tek nema kapacitet za to, četiri žene su odlučile da preuzmu rizik i počnu organizovanje kampanje pod nazivom „Prepoznaj ženu u meni“ za početnim budžetom nula (u kojoj god valuti hoćete) i ogromnim entuzijazmom. A, onda je ideja nadrasla nas koje smo je stvorile. Nikada, za više od 15 godina aktivizma, nisam doživjela da toliko ljudi kaže – „da“ kada ih pitaš da doniraju, rade volonterski, daju usluge i proizvode.
Dvadeset i šest žena sa invaliditetom i bez invaliditeta, među kojima političarke, glumice, profesorice, voditeljice, pjesnikinje, pravnice, pokazale su da ljepota i jednakost leže u različitosti.
Očekivale smo tog 29. novembra 2016. u Muzeju savremene umijetnosti Republike Srpske najviše 150 ljudi i nadale se podršci medija. Došlo je preko 350 ljudi, a samo izjave za medije su trajale skoro sat vremena. Svi mediji u zemlji danima bruje o ženama sa invaliditetom, novinari odjednom znaju šta je personalna asistencija i da nam treba da bismo bile sve što smo pokazale da jesmo i možemo. Gradonačelnik zna da se koristi termin „osobe sa invaliditetom“ i kaže da razumije da je pristupačnost ključna.
A najveća vrijednost krije se u porukama mojih prijateljica o tome da su se osmjelile da vide žene u sebi.
Šta je bilo tako magično u ovoj akciji? Uživale smo u njoj i pričale smo jezikom koji naša zajednica razumije. Sada, kada su nas stvarno vidjeli, sada je vrijeme za zagovaranje promijene politika, sada nećemo odustati od tog prilagođenog javnog prevoza, sada znaju šta pričamo kada kažemo da usluga asistencije mora da uzme u obzir pol.
Ne znamo koliko političkih akcija će proizići iz ove kampanje, ali sasvim sigurno znamo da nas sada dobro vide.
Naučile smo još jednu važnu lekciju, a ta je da se resursi često nalaze u samoj zajednici. U aktivističkom svijetu, ovo je definitivno „out of box“ akcija. I ako Vam se čini da su našminkane žene u svečanim haljinama kliše, razmislite još jednom imamo li pravo da izaberemo da budemo kliše. Jer sve se vrti oko prava na izbor, zar ne?
Ovu akciju potpisuje Udruženje žena sa invaliditetom „Nika“ koje demantuje gornju tvrdnju da nismo samoorganizovane i četiri snažne žene, tri žene sa invaliditetom i jedna bez invaliditeta od onih koja zna da ne postojimo mi žene i one žene, već samo žene.
Žene sa invaliditetom širom regije, budite slobodne da kopirate ideju jer i mi smo bile inspirisane svjetskom kampanjama i dodajte mrvu ružičaste u aktivističko sivilo.
Za Portal o invalidnosti – mr sci. Tanja Mandić Đokić, konsultantica za pitanja društveno marginalizovanih grupa
