Tanja Mandić Đokić održala je predavanje na temu Žene bez lica – Kako feminizam nije prepoznao žene sa invaliditetom? u okviru trećeg ciklusa feminističkih razgovora Neko je rekao feminizam? u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu 26.6.2015.
Tanja Mandić Đokić je sociološkinja i prva magistarka na temu žene sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini. Zaposlena je u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju “Dr Miroslav Zotović” u Banja Luci. U trećoj godini uspostavljena joj je dijagnoza progresivnog oboljenja koje je na ranom uzrastu uzrokovalo invaliditet. Poslednjih 20 godina je korisnica kolica.
U svom predavanju Tanja Mandić Đokić rasvetlila je neka od pitanja koja se često postavljaju kada su u pitanju žene sa invaliditetom i njihov položaj u savremenom feminističkom pokretu.
Žene bez lica
Ključna problem je činjenica da društvo, a ni sam pokret osoba s invaliditetom, nije prepoznao da postoje žene s invaliditetom i muškarci sa invaliditetom, odnosno da zajednica osoba sa invaliditetom nije homogena grupa bez drugih obeležja: “Kada nas društvo posmatra izvana, mi smo svi osobe sa invaliditetom. Kao da nemamo svoje uloge i kao muškarci i kao žene, i kao da nemamo i sve druge poteškoće i radosti koje proizlaze iz toga”.
Pitanje invaliditeta je zapravo pitanje tolerancije prema različitosti. Žene s invaliditetom imaju brojna druga obeležja i uloge, ali društvo je sklono da u prvi plan stavlja nedostatak: “Kad bi vas neko pitao ko je danas držao predavanje, da li biste rekli ‘Ma ona Tanja Mandić Đokić, znaš ona što je u kolicima?’ ili ‘Ma ona Tanja Mandić Đokić što nosi sivi sako na sivu majicu?’ Uvijek će se u prvi plan staviti invaliditet, kao da se na tim ljudima ne vidi ništa drugo osim invaliditeta.” “Poruka koju društvo otvoreno ili latentno konstantno šalje ženama s invaliditetom je poruka – niste nešto dovoljno, šta god to bilo. Upravo zbog toga se osobe sa invaliditetom mnogo više trude u životu nego što bi se trudili da nemaju invaliditet. Ja sam na poslu radila za troje. Ne bih se toliko trudila da nema tog invaliditeta i konstantne poruke: – Nisi nešto dovoljno”.
Invaliditet nije bolest
“Osnovna predrasuda je da je invaliditet bolest. Naravno da ljudi s invaliditetom mogu biti bolesni, jer invaliditet može izazvati i neka druga stanja koja mogu da se definišu kao bolest, ali invaliditet je, prije svega, stanje. Bolest implicira da se nešto treba liječiti, dok invaliditet znači da smo takvi kakvi jesmo. Zbog toga je pitanje invaliditeta već dugo godina pitanje zdravlja, pa se, npr. kada se nešto treba saznati o osobama s invaliditetom, zovu doktori, što je pogrešno. Najprostije rečeno, invaliditet pokazuje koliko se dobro snalazimo u društvu u kojem živimo. To hoću li ja biti žena s invaliditetom ili neću, zavisi samo od toga koliko ja dobro funkcionišem u društvu. Ja imam neko oštećenje, ali ono postaje invaliditet onog trenutka kada se sudarim s okolinom koja mi je neprilagođena. Kada funkcionišem u okolini koja je prilagođena, ja svoj invaliditet ne osjetim. Da vas nekim čudom prebacim u svijet gdje je sve na Brajevom pismu, vi ćete biti osobe sa invaliditetom”.
Društvo je stvorilo prototip žene i odredilo kako žena treba da izgleda i koje funkcije treba da obavlja, ali stvarne žene s invaliditetom uz enorman napor ne mogu da se uklope u tu sliku. Spomenula je čest “kompliment” koji se upućuje osobama s invaliditetom koje dobro funkcionišu u društvu: “Kada mi neko kaže: – Ja i ne primijetim da si ti u kolicima!, to zapravo znači da me ne prihvata onakvu kakva jesam. Nemojte mi govoriti da ne vidite kolica, jer ona su meni ok. To sam ja, a vi zapravo ne prihvatate mene.”
Često se pretpostavlja da invaliditet stvara rascep između osoba s invaliditetom i njihovog tela. Tanja objašnjava da se osobe s invaliditetom kroz učenje o tome kako da žive sa invaliditetom zapravo približavaju svojim telima: “To je prihvatanje invaliditeta kao dijela identiteta, a ne kao ekskluzivne osobine koja apsolutno zasjenjuje sve druge. Smatra se da osobe s invaliditetom ne mogu da vole svoje tijelo, što uopšte nije tačno. Ljudi s invaliditetom često upadaju u tu zamku i uopšte se ne trude da izgrade svoju ličnost na drugim poljima.” Tanja smatra da je potrebno o ovom problemu diskutovati u okviru pokreta osoba sa invaliditetom, jer se često dešava da invaliditet služi kao opravdanje i priča nečijeg čitavog života.
Zamka feminizma
Centralno pitanje predavanja odnosilo se na to kako je feminizam, boreći se za prava žena i protiv diskriminacije, upao u zamku da diskriminira manje jednake među jednakima. “Sociološki je zanimljivo kako je pokret koji se borio protiv dodijeljenih uloga upao u zamku onoga protiv čega se borio. Boreći se za jednakost feminizam je zaboravio koliko je važna različitost. U silnom upinjanju žena da u muškom svijetu dokažu šta sve mogu, žene su postavile nove standarde u koje se žene s invaliditetom nisu mogle uklopiti. Feministkinje nisu prepoznale žene sa invaliditetom u svojim redovima.”
“Žene širom svijeta se bore protiv toga što im je nametnuto da rađaju, a žene s invaliditetom se još uvek bore da im se dozvole da rađaju. Žene se ljute što ih posmatraju kroz prizmu seksualnosti, dok se žene s invaliditetom pitaju zašto niko ne primjećuje njihovu seksualnost. Žene se bore protiv golišavih bilborda, a žene s invaliditetom žele da budu na nekom od njih. Dok je ženski pokret jačao, žene s invaliditetom niko nije primjeto. Liderke ženskog pokreta nisu vidjele ženu sa invaliditetom od štaka, kolica, bijelog štapa, intelektualnih teškoća”.
Tekst pripremila Veronika Mitro
Izvori:
Feminizam nije primijetio žene s invaliditetom, Maša Durkalić, Sarajevski otvoreni centar, 2/7/2015.
Intervju sa Tanjom Mandić Đokić “Menjanje svjesti je najdugotrajniji, ali I najvažniji posao”, PARTNER NOVOSTI, januar-mart 2015, Humanitarna organizacija Partner, Banja Luka, str. 2-3.
